Iako nisu zajedno ni doputovali ni vratili se iz Brisela, trojica članova Predsjeništva Bosne i Hercegovine su se za dva nepuna dana briselskog druženja upoznali i zbližili više nego za svo vrijeme dosadašnjeg mandata u Sarajevu. To je ogroman, možda i najveći, uspjeh njihove prve zajedničke posjete evropskim institucijama.
Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić su u Briselu zajedno ručavali, večeravali, doručkovali, slikali se, smijali, pričali viceve i komplimentirali jedni drugima. Predsjedavajući Predsjedništva, Milorad Dodik, pred novinarima je člana Predsjedništva Željka Komšića oslovljavao sa „moj prijatelj Željko“. Doduše, prišivao mu je i druge simpatične epitete kao što su „građanski tvrdolinijaš“ i „multietničar“. Ovo drugo 'krštenje' svog kolege u Predsjedništvu oduševilo je mnoge, a najviše samog „multietničara“.
U sve ove dogodovštine osobno se uvjerilo i glavno evropsko 'uho' u Sarajevu, šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark, koji je također bio među članovima domaće ekipe. Djelić svojih impresija je po povratku u Sarajevo podijelio putem Twitter naloga: „Impresivno je bilo vidjeti kako su tri nova člana Predsjedništva BiH ostavila po strani svoje razlike i kako su dogovarili koordiniranu poziciju tokom prve zajedničke posjete Briselu i susreta s EU zvaničnicima“, ushićeno je napisao Wigemark. I drugi su evropski zvaničnici s oduševljenjem posmatrali kako oni isti koji se u zemlji svađaju i međusobo vrijeđaju, u zgradama Evropske komisije i Vijeća EU mogu biti toliko pomirljivi i pristojni.
Doista, neformalni dio posjete Briselu ovoga je puta bio u suštoj suprotnosti u odnosu na postupke trojice 'mrguda' kakvi su kod kuće. U komotnoj Evropi su se, očigledno, osjećali bolje nego u tijesnim entitetima što je, također, jedna od najvažnijih simboličkih poruka ove posjete.
Nisu li time možda najavljeni bolji dani za Bosnu i Hercegovinu kao neupitnu buduću članicu Evropske unije. Istina, drugačije organiziranu, efikasnu i građanskiju od današnje. Ovakva kakva je bila skoro četvrt stoljeća nakon rata, nikome u Evropi nije potrebna. To je iz Brisela u zadnje vrijeme nebrojeno puta poručeno: balkanizacija Evropske unije ne dolazi u obzir ni po koju cijenu. „Bosna i Hercegovina može biti kao Evropska unija, Evropska unija ne može biti kao Bosna i Hercegovina“, poruka je koja sve češće odzvanja iz Brisela.
Brisel 'u klin', Sarajevo 'u ploču'
Oni, formalni efekti, kojima su se nerealni optimisti nadali tokom prve ovogodišnje posjete evropskim institucijama, i ovoga su puta izostali. I novi članovi Predsjedništva su u Brisel došli kao i oni stari: da bi rekli da se nemaju čime pohvaliti. Pragmatični EU zvaničnici su zato i ovoga puta udarali 'u klin', članovi bh. Predsjedništva 'u ploču'. Domaćini su s besprimjernom strpljivošću insistirali na što bržim reformama u korist građana i države. Pozivali su na vladavinu prava, smirivanje tenzija i odbacivanje zapaljive retorike, pa do uspostavljanja funkcionalne države s efikasnim institucijama vlasti na svim nivoima.
Gosti iz Sarajeva su se, međutim, kao automati bavili dekodiranjem poruka evropskih zvaničnika pretvarajući kritike i očekivanja u pohvale i „izvjesnost kandidatskog statusa do 1. novembra“ što, naravno, niko od evropskih zvaničnika nije bezuslovno obećavao. Ma koliko bi i u Briselu željeli da se kandidatski status dogodi za njihovog mandata. Imali bi se čime zakititi prije evropskih parlamentarnih izbora u maju.
Evropski zvaničnici su govorili o uslovima i obavezama, a gosti su se bavili datumima, prognozama i procjenama. Bošnjački član Predsjedništva Šefik Džaferović je u Briselu tvrdio da je sa odgovorima na 550 dodatnih pitanja Evropske komisije (koja su u Sarajevo stigla u junu prošle godine) „sve gotovo, osim par tehničkih sitnica“. Predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik je početkom decembra prošle godine najavio da će „usaglašeni i odobreni odgovori“ iz Sarajeva biti otpremljeni prije početka ove godine, a u Briselu je obećao da će se to dogoditi „do kraja ovog mjeseca“.
Stvarno stanje oko upitnika je, međutim, malo drugačije. Odgovori sa svih nivoa vlasti u zemlji jesu konačno stigli u Direkciju za evropske integracije. Završena je i faza prevođenja sa bosanskog, srpskog i hrvatskog na engleski jezik. U toku je redaktura engleske zbirke prijevoda. To je tehnika! Na redu je najteži dio posla - odobravanje odgovora na nivou Mehanizma koordinacije kojeg, poznato je, čini 14 vlada: Vijeće ministara, dvije entitetske vlade, vlada Distrikta Brčko i deset kantonalnih vlada. To je već politika! I januar je već 'iscurio', odgovora još nema.
Spekulacije oko datuma i nervoziranje zbog rokova bi, kao vrlo lošu i beskorisnu dosadašnju praksu bh. vlasti, definitivno trebalo izbaciti iz upotrebe. Rokovi su orjentiri na Mapi puta evropskih integracija kako bi se proces mogao pratiti. Sistemske i strukturalne reforme su suština i cilj integracionog procesa. „Ozbiljnost svih novoizabranih organa vlasti će se mjeriti po stvarnom učinku, a ne po rokovima“, naglasila je to i ovoga puta Federica Mogherini.
Odakle početi s novim pristupom?
Novi pristup sistemskim i strukturalnim reformama podrazumijeva prvo reformu svijesti o formi i suštini.
Toliko priželjkivani kandidatski status pa ni članstvo u Evropskoj uniji nisu dakle stvarna suština integracionog procesa. Suština je u samom procesu stvaranja budućeg društvenopolitičkog sistema koji bi morao biti neuporedivo efikasniji, pravedniji i humaniji od postojećeg. O tome se u BiH gotovo i ne govori što je najuvjerljiviji dokaz koliko su etnonacionalne vlasti svjesne da sa svakim novim istinskim iskorakom ka Evropskoj uniji, postojeće vlasti idu makar dva koraka ka svome nestanku.
Među zabludama i stereotipima s kojima bi se također moralo što prije razići u domaćoj politici, medijima i u javnostima je i paušalno dovođenje u vezu dvaju odvojenih integrativnih procesa od kojih se jednim putem stiže do Unije, a drugim, zasebnim, do Sjevernoatlantskog zaveza (NATO). Iako su i za jednu i za drugu integraciju potrebne slične reforme, jedna integracija ne isključuje drugu niti jedna drugu uslovljava. Jasno je to i predsjedavajućem Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku, diplomiranom politologu i „robusnom, sposobnom, drskom i hrabrom političaru“ kako ga je ovih dana ekspresivno doživio i opisao predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.
Pa ipak, Dodik se i po povratku u Sarajevo ne prestaje razmetati trijumfalističkim izjavama o navodnoj „punoj podršci evropskih zvaničnika“ njegovim stajalištima po kojima „put ka Evropskoj uniji nema nikakve veze s odobravanjem Akcionog plana za članstvo u NATO-u.“ Iako je poznato da politike nema bez populizma, uskonacionalni populizmi su osobito razorni i toksični onda kada se zablude pretvaraju u istine, a potreba za suštinskim reformama na nivou zemlje doživljava kao udar na „nacionalne interese“. Nasuprot ovakvim politikama, Brisel je i ovoga puta ponovio da ne želi pregovore o integraciji s entitetima.
Sređivanje vlastitog dvorišta
Ne jednom sam se imao priliku uvjeriti koliko se u uredima potpredsjednice Evropske komisije i visoke predstavnice za vanjske poslove i sigurnost, Federice Mogherini, i komesara za politiku susjedstva i proširenje, Johannesa Hahna, čezne za jednoglasjem iz Sarajeva, za vidljivim i mjerljivim reformama, vjerodostojnim politikama, efikasnim državnim institucijama i iskrenim političkim liderima.
Polazeći od istine da je država bez vlasti kao brod bez posade, evropski zvaničnici i članovi Predsjedništva su se složili da je formiranje novog Vijeća ministara, vlade Federacije BiH i kantonalnih vlada, te formiranje Doma naroda FBiH, u ovom času najvažniji prioritet.
Osim toga, najbolja druga vijest za Evropsku uniju bi za početak bila odluka domaćih vlasti o svojevrsnom nacionalnom konventu po uzoru na Slovačku iz 2000-tih godina kada su se i pozicija i opozicija; državne i lokalne institucije; vladine i nevladine organizacije; mediji, kulturna zajednica i inteligencija - pred sobom i građanima zakleli da će dati sve od sebe u korist procesa evropskih integracija i za opšte dobro države i građana. Tek nakon takvog opštedruštvenog saveza, i nakon što se prestalo s klevetama protiv neovisne i objektivne kritičke misli, moglo se započeti i sa 'sređivanjem vlastitog dvorišta' u ovoj postkomunističkoj zemlji nekadašnje socijalističke uravnilovke.
Neposredno prije nacionalnog konventa i Slovačka je zbog kašnjenja sa strukturnim reformama bila na meti kritike zvaničnog Brisela i trebalo je čak da bude isključena iz procesa pregovora o članstvu. Nakon otrježnjenja, Slovačka je stigla i prestigla većinu od devet drugih zemalja centralne i istočne Evrope koje su tada pregovarale o članstvu, a 2004. je primljena u Uniju kao zemlja koja je zajedno sa Slovenijom i Estonijom bila najuspješnija u vođenju pristupnih pregovora. Tada ova zemlja nije imala ni jednu tvornicu automobilske industrije. Danas se u Slovačkoj po glavi stanovnika proizvodi više automobila godišnje nego igdje u Evropi! To je samo jedna među brojnim ilustracijama koje pokazuju šta se sve može ako se hoće.
Politika ne nameće zakone, ona ih je obavezna provoditi
Za Brisel bi bilo veoma ohrabrujuće kada bi se 'sređivanje vlastitog dvorišta' u BiH nastavilo provođenjem svih do sada legalno usvojenih a neprovedenih zakona, odluka, zaključaka, presuda Međunarodnog suda pravde i čak 48 neprovedenih ustavnih odluka. Pravno i moralno uporište za promjenu dosadašnjeg kursa prema odlukama Ustavnog suda je član 6. bh. ustava (Anex 4 Dejtonskog sporazuma) kojim je nedvojbeno propisano da će „odluke Ustavnog suda biti konačne i obavezujuće“.
Potrebno je, dakle, samo prihvatiti opštepoznato načelo demokratskog svijeta po kojem politika i političari ne mogu nametati zakone. To je zadaća zakonodavnih tijela, a politika ih je obavezna provoditi kao i svi drugi segmenti u društvu. Oni koji to ne čine, izloženi su riziku sankcije.
Treća hitna faza 'sređivanja vlastite avlije', smatra se čak i u stručnim krugovima bliskim Centru za evropske političke studije u Briselu, trebalo bi da bude izborno zakonodavstvo kojim bi se otklonile dosadašnje besprimjerne manjkavosti izbornog procesa. BiH bi se tako, nakon četvrt stoljeća kvazidemokratije, konačno svrstala među 'normalne' demokratske zemlje u kojima je normalno i pravedno, osim redovnih, imati i vanredne izbore i u kojoj su instrumenti ostavke, smjene i opoziva najnormalnija pojava, odnosno dokaz časnosti, pravičnosti i odgovornosti prema biračima.
Reformom pravosuđa bi se (četvrta hitna reforma) došlo i do apsurdnosti u postojećoj proceduri kandidiranja i izbora državnih sudija i tužilaca u čemu, kao nigdje u demokratskom svijetu, glavnu ulogu ima krajnje kontroverzno Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) koje se u dejtonskom Okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini nigdje i ne spominje. Niti se spominje išta njemu slično.
Nakon toga bi se moglo složno, smireno i razborito pristupiti reviziji i samog vrha pravosudne piramide - državnog Ustavnog suda u kojem su od 1996. godine uposlena i trojica stranih sudaca čime se, izvan svake sumnje, narušava pravna suverenost najviše sudske instance u suverenoj državi. Sličan primjer u Evropi nigdje ne postoji. Pravnopolitički i moralni osnov za takvu reformu bi mogao biti član 6. (d) Dejtonskog sporazuma u kojem je precizno i jasno zapisano: „Za imenovanje nakon više od 5 godina poslije prvobitnog imenovanja sudija (Ustavnog suda), parlamentarna skupština može predvidjeti zakonom i drugačiji metod selekcije trojice sudija odabranih od strane predsjednika Evropskog suda za ljudska prava.“
U nastavku reformi bi se, korak po korak, mogli rješavati i svi drugi sistemski feleri bez evropskih molbi, pritisaka ili ucjena. Dovoljni su za to legalno izabrani organi vlasti, politička volja i iskrenost političara prema građanima.
Neće biti lako. Najteže su one bitke koje se vode u samome sebi, prenosi Al Jazzera
