U krizama eskaliraju razni oblici ugrožavanja: propaganda, teror, subverzija, sabotaža, diverzija, atentat, agentura stranih obavještajnih službi, kriminal, pljačka… U ambijentu takvog ugrožavanja povećava se neizvjesnost, psihoza straha, zbunjenost, dezorijentiranost, nepovjerenje, mržnja između raznih društvenih grupa i napetost u njihovim odnosima, što vodi sukobima u raznim sadržajima, uključujući i upotrebu oružja. Bezvlašće, bezakonje, nepravda, anarhija, odsustvo pozitivnog utjecaja i nepriznavanje autoriteta manje ili više su i uzroci i posljedice kriza. U krizama se povećavaju šanse da destruktivni pojedinci, grupe i organizacije, na štetu društva i države, ostvaruju svoje općem interesu suprotstavljene ciljeve.
Uobičajeno je da se govori o političkim, ekonomskim, socijalnim, moralnim, ratnim, predratnim i postratnim krizama. U Bosni i Hercegovini kriza obuhvata sva ta obilježja i sadržaje, po čemu je kompleksna i za rješavanje vrlo komplicirana. Iako nipošto nije jedini, neposredni povod za razmatranje krize u Bosni i Hercegovini, nalazimo u najavi osnivanja rezervnog sastava policije u Republici Srpskoj.
Dodik ne može početi rat bez odluke Beogradskih elita
U rješavanju kriza od naročitog je značaja analiza i procjena o njenim uzrocima, začecima, razvoju, manifestacijama i posljedicama. Supstrat analize i procjene jeste predviđanje o razvoju, mogućnostima produbljivanja ili, pak, mogućnostima prevazilaženja, zaustavljanja krize. U složenijim i dubljim krizama, kao što je kriza u Bosni i Hercegovini, predviđanje je izrazito komplicirano, zbog čega u analizama i procjenama treba ulagati više interdisciplinarnog, timskog, iskustvenog napora.
Za krizu u BiH najteže i najosjetljivije pitanje u predviđaju je: Da li će ili ne kriza u BiH i šire u regiji zapadnog Balkana eskalirati u ponovni rat u kome će BiH biti objekt oružane agresije? O tome se ispoljava vještačka dilema, iako je, zbog realne opasnosti i zbog nužne prevencije ratu, nužno da se decidno ukaže da će srpski ekstremista Milorad Dodik kao egzekutor usložnjavanja krize dovesti do rata. U tom slučaju, društveni subjekti koji su se identificirali s vrijednosti svoje domovine BiH bili bi u okolnostima nužne odbrane. Oni ne bi mogli izbjeći rat koga bi njima nametnuli beogradski izazivači i upravljači krizom u BiH koji koriste Dodika kao egzekutora radi dostizanja svojih velikosrpskih ideoloških i političkih ciljeva. Prema općepoznatoj žestini i intenzitetu Dodikovog ekstremizma protiv BiH, s jedne, i prema činjenicama mlakosti ili odsustva reagiranja da se Dodik zaustavi u očitom ugrožavanju mira, vjerovatnije je da hoće nego da neće Srbija osloncem na Dodika ponovo izvršiti oružanu agresiju na BiH.
Bez huškačke podrške iz Beograda, gdje se nalazi centar izazivanja i upravljanja krizom u BiH, Dodik ne bi mogao provoditi egzekutivnu ulogu u procesu prelaska bh. tinjajuće krize u eskalirajuću ratnu krizu. Dodik i njegovi nalogodavci iz Beograda ne bi se upuštali u rat ako vladajuća srpska elita u Banjoj Luci ne bi bila integralni dio beogradskog vladajućeg režima, čije nosioce poznajemo. Oni, zajedno s Dodikom, imaju egzekutivnu ulogu koja im je dodijeljena od glavnog ideološkog i političkog centra za izazivanje i upravljanje krizom u BiH. Personalni sastav tog centra nije transparentan, ali imena angažirana u njemu prepoznajemo da su iz ambijenta vladajuće srpske “kulturne” elite, posebno crkve.
Ako je tačno ono što eksplicitno tvrdi Dodik, a prešutno odobrava Vučić, da je RS u suštinskom smislu integralni dio Srbije, a ne integralni dio BiH, zašto bi se onda u slučaju rata uopće postavljalo vještačko pitanje da li je ili ne Srbija izvršila oružanu agresiju u kome bi se Dodik eksponirao kao provoditelj vojnih naredbi od vrhovnog komandanta Srbije, što je aktuelno predsjednik Srbije Aleksandar Vučić? Srbija bi u tom slučaju bila zaraćena strana, a BiH u statusu Republike, kakav je imala prije Dejtonskog sporazuma, bila bi druga, napadnuta zaraćena strana. To bi ponovo bio međunarodni sukob. Inače, zaraćena strana identificira se po tome čiji lider ima odlučujuću ulogu u započinjanju, vođenju i prestanku rata. Bez predsjednika Srbije, bez obzira ko to bio, Dodik ne može odlučivati o izazivanju, započinjanju, vođenju i prekidu rata. Faktor odlučivanja o tim pitanjima jeste državni vrh Srbije.
Važno je da su nosioci analiza, procjena i predviđanja na strani društvenih faktora koji su se identificirali s vrijednostima svoje domovine BiH funkcionalno uvezani u odgovornost raznih faktora odlučivanja o djelovanju državnih, političkih, kulturnih i drugih raznih društvenih činilaca. Štetno je ako u Bosni i Hercegovini donosioci odluka odvojeno djeluju od nosilaca analiza i procjena, ignorirajući iz njih izvedena predviđanja. Ako u djelovanju faktora odlučivanja ima tog ignoriranja, onda su njihove odluke odraz dnevnih preokupacija. U tom slučaju, zanemaruje se predviđanje s posljedicama povećavanja rizika da manje ili više vjerovatne buduće okolnosti koje nastaju, upravo zbog nedostatka odluka ili zbog pogrešnih odluka donesenih samo na osnovu dnevnih preokupacija, mogu dalje usložnjavati krizu.
U analizama i procjenama krize u BiH bitno je sagledavati protekle i aktuelne, te predvidjeti buduće aktivnosti centara koji upravljaju krizom i snaga koje pod kontrolom tih centara u ulozi egzekutora destrukcije izazivaju krizu; snaga koje djeluju na prevazilaženju krize; snaga koje su saveznici upravljačima i izazivačima krize; snaga koje su saveznici subjektima prevazilaženja krize.
Negativni politički utjecaji unutar stručnih službi sigurnosti
Stručne službe sigurnosti u državnoj organizaciji Bosne i Hercegovine trebale bi biti u funkciji preveniranja i prevazilaženja kriza. Zbog političkih podjela i sukoba, na čelo tih službi dolaze osobe lojalne politikama usmjerenim protiv Bosne i Hercegovine, odnosno politikama koje su glavni uzročnici krize. Proizlazi da su pojedinci i neki dijelovi u sigurnosnim službama više usmjereni na izazivanje i produbljivanje krize, nego na njeno preveniranje i prevazilaženje. U kontekstu takvih slabosti stručnih službi sigurnosti, treba sagledavati stanje u pravosuđu, čiji dijelovi, u odsustvu preventive, mogu koristiti upravljačima i izazivačima krize, a ne faktorima koji se zalažu za prevazilaženje krize.
U reagiranju na događaje i činjenice koje čine krizu potencijalne su opasnosti zakašnjelog ili ishitrenog reagiranja, kao i opasnosti od neadekvatnih, kontraproduktivnih i neefikasnih mjera, što trebaju imati u vidu donosioci odluka. Pravovremeno reagiranje jeste zadatak i odgovornost faktora odlučivanja u menadžmentu odgovora na krize.
Krizom u BiH upravlja se izvana
Uzroci kriza i njihove okolnosti različiti su. I elementarne prirodne nepogode dovode do kriza koje su objektivno uzrokovane. Na njih treba računati i poduzimati mjere za ublažavanje posljedica kad se dogode. Subjektivni faktor tada dolazi pod odgovornost ako je mogao, a očito nije poduzeo nužne mjere ublažavanja posljedica za slučaj elementarne prirodne nepogode. I havarije industrijskih postrojenja mogu izazvati krize, pa se tada više govori o uzrocima subjektivnog karaktera.
Krize koje su izraz sukoba u društvenim procesima teže su u pogledu identifikacije uzroka, jer je u njima isprepletenost subjektivnih i objektivnih okolnosti mnogo složenija, posebno u vezi s različitim interesima i kriterijima koji se unose u ocjene uzroka kriza.
Posebno su zanimljive krize koje su u bosanskohercegovačko društvo, u pogledu uzroka, donesene izvana, ili su osloncem na destruktivne snage unutar Bosne i Hercegovine inspirirane izvana. Takvim krizama upravlja se izvana, u čemu Bosna i Hercegovina ima, nažalost, velika iskustva.
Redovno, subjekt upravljanja krizom pokušava se prikriti, a odgovornost za krizu i njene posljedice prebaciti na stranu koja podnosi žrtve. Egzekutori destrukcije pod kontrolom glavnog izazivača i upravljača krizom poimenično su i institucionalno poznati, a inpute o tome kako će i čime će opravdavati svoju destrukciju dobijaju od ideološkog centra kao glavnog izazivača i upravljača krizom.
Onih koji su u proteklih 30 godina u BiH izazivali krizu i njome upravljali nije bilo pred međunarodnim i domaćim sudovima da odgovaraju za ratne zločine i druga najteža krivična djela. Pred tim sudovima odgovaraju samo rjeđi pojedinci koji su bili egzekutori zločinačke prakse i drugih najtežih krivičnih djela. Apsurdno je zaštićena sloboda huškanja na zločine u procesu izazivanja i upravljanja krizom. Ideološko huškanje na zločine u praksi se uglavnom u krivičnom smislu ne inkriminira kao društvena opasnost, što čini “raj” za fašističke i terorističke ideologe, što nije problem samo krize u BiH i šire na Balkanu. To je problem koji se tiče uzroka svih kriza koje su se u svijetu dogodile s najtežim, katastrofalnim posljedicama. Zbog slobode ideološkog huškanja na zločine u procesu izazivanja i upravljanja krizama, čovječanstvo će srljati u sve dublju i dublju krizu. Nigdje, pa ni u BiH, kriza se ne može zaustaviti sve dok se ne stane na put zamaskiranim izazivačima i upravljačima krizama, tako da se i oni stave pod udar pozitivnih zakona, isto kao i egzekutori koji su nahuškani na zlo od tih izazivača i upravljača krizama. Sa stajališta uloge stručnih nosilaca sigurnosnog sistema BiH, u takvim krizama zanimljivi su i oslonci koje izazivači i upravljači krizom grade unutar snaga identificiranih s vrijednostima svoje domovine BiH. Za identifikaciju takvih oslonaca unutar državnog aparata naročito je važno njihovo praktično ponašanje prema konkretnim zadacima koje njima postavljaju nadređeni, a posebno njihovo ponašanje prema najvišim političkim i državnim autoritetima koje je strana koja izaziva i upravlja krizom izabrala za svoje mete propagande, podrivanja i kompromitacije.
Kriza u BiH i društvene vrijednosti
Kroz krizu u BiH ugrožene su univerzalne vrijednosti čovječanstva, posebne vrijednosti bh. društva, posebne vrijednosti pojedinih društvenih činilaca i individualne vrijednosti. Pored univerzalnih vrijednosti koje su osnovni smisao djelovanja raznih društvenih faktora, kriza u Bosni i Hercegovini manifestira se u odnosu na sljedeće posebne bh. društvene vrijednosti: država Bosna i Hercegovina, njene institucije, autoriteti i objekti; pozitivna iskustva zajedničkog života ljudi koji pripadaju različitim nacijama i vjerama; mir za građane i narode u Bosni i Hercegovini i šire u regiji; kulturne vrijednosti građana i naroda Bosne i Hercegovine; raznovrsna materijalna dobra; individualne slobode i prava građana; politička i moralno-etička obilježja odbrane Bosne i Hercegovine od agresije 1992.-1995. godine; institucije, autoriteti i objekti raznih društvenih faktora identificiranih s vrijednostima svoje domovine BiH; podrška državi Bosni i Hercegovini od raznih faktora međunarodne zajednice…
Kriza u BiH je premanentna tinjajuća i rizična na eskalaciju
Pored univerzalnih, svako društvo ima i svoje posebne vrijednosti. Unutar društva, svaki činilac također ima svoje posebne vrijednosti. Stabilnija su društva u kojima je veći stupanj podudarnosti posebnih vrijednosti cjeline društva, posebnih vrijednosti pojedinih društvenih činilaca i univerzalnih vrijednosti.
Nizak stupanj usklađenosti u tom pogledu rezultat je djelovanja upravljača, izazivača i egzekutora destrukcije u krizama koje mogu biti permanentne, dugotrajnije, tinjajuće ili situacione, eskalirajuće. Nažalost, Bosna i Hercegovina prostor je gdje se od strane mnogih ne poštuju univerzalne vrijednosti, pa se zbog toga dugotrajno odvijaju sukobi između pojedinih činilaca društva. Pri tome se ima u vidu problem postojanja i opstanka bosanskohercegovačkog društva kao cjeline, s obzirom na to da se njegovi pojedini činioci odupiru integraciji izbjegavajući definiranje, prihvatanje i slijeđenje minimuma zajedničkih vrijednosti na kojima treba utemeljiti društvo i graditi njegove raznovrsne segmente i institucije.
Prema tome, politički, državni i razni društveni faktori u Bosni i Hercegovini djeluju u uvjetima permanentne, tinjajuće, znači dugotrajne, ponekad jedne ili više istovremenih situacionih, eskalirajućih kriza, čije posljedice produbljuju, usložnjavaju i produžavaju krizu.
Testira se spremnost Bošnjaka da odgovore na eskalirajuću krizu
Situacione, eskalirajuće krize mogu se razmatrati u vezi s narušavanjem i pogoršavanjem odnosa BiH sa susjedima; narušavanjem i pogoršavanjem međunacionalnih odnosa u BiH; narušavanjem i pogoršavanjem odnosa unutar srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda. To je samo uvjetna podjela s obzirom na to da su međusobno povezane sve te grupe kriza koje nastaju unutar dugotrajne, permanentne, tinjajuće krize u BiH.
Nažalost, ako bi se ažurirao, bio bi predugačak spisak situacionih, eskalirajućih kriza u međunacionalnim i međudržavnim odnosima u regiji Balkana, posebno u bh. međunacionalnim odnosima.
Posebno je zanimljivo razmatranje situacionih, eskalirajućih kriza u BiH sa stajališta nacionalne odgovornosti Bošnjaka, gdje spadaju: sukobi Bošnjaka u Bosanskoj krajini; izvan demokratskih potreba, sukobi među bošnjačkim političkim liderima, što za posljedicu ima odsustvo njihovog državnog jedinstva; prisustvo u BiH i šire u regiji Balkana osoba koje radikalno tumače islam; blokade nužnih tranzicijskih reformi; nered unutar Islamske zajednice u Sandžaku i šire u Srbiji; organizirani kriminal i korupcija… Rješavanje takvih kriza koje su izraz lošeg stanja unutar bošnjačkog naroda pozitivno bi doprinijelo rješavanju kriza u međunacionalnim odnosima unutar BiH i kriza u odnosima BiH sa svojim susjedima.
U krizama koje eskaliraju u BiH strana koja ih uzrokuje i upravlja njima testira zaštitnu organiziranost svih činilaca u redovima snaga koje su se identificirale s vrijednostima svoje domovine BiH. Više grešaka u njihovom reagiranju na eskalirajuće krize pojačava nadanje na strani onih koji uzrokuju krize i upravljaju njima da svoje konačne ciljeve mogu postići, što ih ohrabruje za nastavak upravljanja krizama, izazivanjem novih, manjih i većih eskalirajućih kriza, piše Stav.
