Godinama se u svijetu postavljalo pitanje do koje granice mogu koegzistirati dva – barem na Zapadu – nepomirljiva elementa u okviru unikatnog kineskog modela: jednopartijski sistem i tržišna ekonomija.
Naime, procjenjivalo se da će vremenom ekonomska liberalizacija u Kini dovesti i do političke, uključujući i uvođenje višepartijskog sistema. Tačnije, da će sve bogatiji kineski građani, osim ekonomskih blagodeti, žudjeti i za većim slobodama. Takođe, da je za dalji razvoj kineske ekonomije nužna i vladavina prava kojom će se, između ostalog, garantovati svojina, piše Dragan Štavljanin u podkastu Post Scriptum Radija Slobodna Evropa.
Sve ove dileme razriješene su na neočekivani način – prije svega za neupućene – omogućavanjem kineskom lideru Xi Jinpingu da vlada doživotno, što će možda imati dalekosežnije posljedice nego čak i vizionarski potez Deng Sijaopinga 1980-ih o postepenom otvaranju Kine, prije svega na ekonomskom planu, a na političkom da ograničavanjem ostanka na liderskoj poziciji na dva mandata – spriječi apsolutizam vlasti imajući u vidu katastrofalne posljedice vladavine Mao Ce Tunga.
Xi Jinping je ukinuo veoma važan element pomenutih reformi što mu omogućava dalje učvršćivanje moći kakvu u Kini nije imao ni tvorac kineskog čuda Deng Sijaoping. Naime, Deng se u svojoj novoj politici suočavao sa snažnim otporom starih snaga. S druge strane, Si je od dolaska na vlast 2012. sistematično jačao svoju poziciju, uklanjajući sve potencijalne oponente, tako da je odluka o uklanjanju barijere za doživotnu vladavinu u nedjelju donijeta aklamacijom – kao kada je Kinom vladao Mao Ce Tung.
Puste želje Zapada
Nema ničeg neočekivanog pa ni šokantnog u usponu Xi Jinpinga. Naprotiv, kako ističe Pankaj Mishra, postavlja se pitanje zašto je Zapad uopće polagao nade u mogućnost istinskih reformi u Kini. On smatra da je bila pusta želja očekivanje da će se Kina miroljubivo integrisati u globalni poredak definisan po zapadnim standardima te da će se u tom procesu radikalno transformisati.
Tako se Nicholas Kristof kolumnista lista The New York Times pitao 1997. u vrijeme kada je Velika Britanija vratila Hong Kong Kini nakon 150 godina, da li je režim u Pekingu time naslijedio "Trojanskog konja" koji će vremenom dovesti do njegovog pada. Kristof je na početku Sijevog mandata predviđao da će pokrenuti dalekosežne ekonomske i političke reforme, uključujući i uklanjanje tijela Mao Ce Tunga iz mauzoleja na Trgu Tjenanmen.
Zalažući se za ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju, što se i desilo 2001., bivši američki predsjednik Bill Clinton je tvrdio da je liberalizacija kineskog političkog sistema "neizbježna, isto kao što je bio neizbježan i pad Berlinskog zida".
Mišra ističe da se zanemaruje jednostavna lekcija iz moderne kineske historije da su svi režimi od pada posljednje kineske dinastije Čing 1911. težili jačanju i konsolidaciji nacionalnog suvereniteta, ali i bogatstva i moći korištenjem svih raspoloživih sredstava.
Moto politike Komunističke partije je od samog osnivanja 1921. bio da je Kina zlostavljana i obespravljena od strane zapadnih sila, uključujući opijumske ratove u 19 vijeku u kojima je izgubila znatan dio svog suvereniteta. Stoga su komunisti smatrali da moraju da ojačaju i svoju ali i snagu zemlje. Mao Ce Tung je do historijskog susreta sa predsjednikom SAD Richardom Nixonom početkom 1970-ih bio veliki protivnik Zapada. No, i reformator Deng Sijaoping jasno je isticao šta je cilj novog kursa. "Naša zemlja mora da se razvije. Ako se ne razvijemo, onda ćemo biti zlostavljani".
Kina se danas razvila do nivoa kada može da zastrašuje strane investitore i vlade. "Time Kina samo potvrđuje surovu logiku geopolitike čija je nekada bila žrtva", ocjenjuje Mishra.
