I tako si prepušten timu ljudi, presvlače te, okreću, traže nepostojeće vene satima po rukama, prepušten si sam sebi i toj bolesti za koju se više neću ni usuditi tako ju nazivati. Dobila je kod mene neko strahopoštovanje, neku užasnu jačinu i gorčinu i ne mogu ju više nazivati "samo bolešću". A mlada sam. A zdrava sam. A ovo je definitivno najgori period u mom životu...
Piše ovo mlada Ana Bolobicchio (32) iz Pule koja je na Uskrs izašla iz šok sobe. Ana ni po kojem znanom kriteriju ne bi trebala zbog korone završiti na respiratoru. No završila je. Bila je uvjerena da će ju mladost i zdravlje zaštititi od najopakijeg virusa koji trenutno kruži zemljom. Za neke je korona 'kamilica', a za neke 'arsen'. Kako mladi čovjek doživljava najgori oblik bolesti uzrokovanu koronom detaljno je opisala na Facebooku. Uspjeli smo razmijeniti nekoliko poruka iz kojih se iščitava njezina vedrina unatoč teškim danima. Kaže nam da slobodno prenesemo njezine poruke s Facebooka jer joj pluća još 'ne dozvoljavaju' da priča.
Kako Covid-19 može narušiti zdravlje mlade osobe opisala je detaljno iz osobnog iskustva iz bolničke postelje:
"Koliko sve drugo postane nevažno preko noći...Čitaš o tim neprestano povećavajućim brojkama, čini ti se kao da nikada neće stati, čitaš o tome kako mladi nisu toliko ugroženi, kako Covid ne napada toliko mlade, zdrave, jake i vesele ljude. Čitaš svjedočanstva o mladima koji su ju preboljeli kao malo težu gripu, ili još i lakše...
A onda...A onda dođe vrijeme na tebe. Usprkos svim brojkama, vjerojatnostima, mogućnostima.
Deset dana visoke temperature
Počne zaista kao malo jača gripa, ili upala sinusa, uz desetak dana visoke temperature... I taman kad pomisliš da je to to, da ide na bolje, ti shvatiš da je u tebi nešto puno, puno jače i ozbiljnije...
Pa te premjeste u bolnicu gdje više ne znaš koja je tvoja soba, koji je tvoj krevet, zbog tog rapidnog pogoršanja i svakih par minuta "Nije dobro, moramo ipak nešto drugo..."
I tako si prepušten tom timu ljudi, presvlače te, okreću, traže nepostojeće vene satima po rukama, prepušten si sam sebi i toj bolesti za koju se više neću ni usuditi tako ju nazivati.
Dobila je kod mene neko strahopoštovanje, neku užasnu jačinu i gorčinu i ne mogu ju više nazivati "samo bolešću". A mlada sam. A zdrava sam. A ovo je definitivno najgori period u mom životu.
I onda... Kada usred noći dođu po vas, pa vam kažu "Nije dobro. Skinite sve sa sebe, vodimo vas u respiracijski centar (isti onaj o kojem sam samo slušala na vijestima) i krećemo. Mobitel ostavite ovdje, nazovite na sekundu koga morate i idemo." Ta jedna sekunda za nazvati one koje voliš. Ta jedna sekunda u kojoj moraš odabrati koji ćeš broj okrenuti... Ta jedna sekunda nakon koje znaš da te čeka nešto najgore na svijetu... Suze su potekle same od sebe jer je ta sekunda bila apsolutno preteška. Nazoveš i kažeš "Volim te..." pa čuješ suze i s druge strane slušalice. Što drugo. Što drugo reći.
Ostavljaš sve iza sebe i ideš u nepoznato. Sve te boli, svaki uzdisaj je najveća muka na svijetu, srce lupa milijun puta u sekundi, nikad takav strah nije osjetilo, a i dalje jedino razmišlja o tome "Nazovite koga imate i krećemo."
Prokleta bila ova bolest. Prokleto bilo ono što čini svim hrabrim ljudima koje posljednjih dana gledam oko sebe, pa i onima koji tako nesebično pokušavaju pomoći. Prokleto bilo sve što te natjera da ležiš bespomoćno uz tisuće pitanja po glavi i samo se pitaš hoće li oko zore biti lijepi izlazak sunca, samo da još nešto predivno od života vidiš. Proklete bile sekunde koje traju kao godine i ta neizvjesnost koja ti dokazuje što je jedino važno u životu.
A onda kad misliš da više ne možeš, kad je stvarno najlakše odustati, kad je bol neizdrživa, a muka prejaka... pa dođe jedna medicinska sestra, usred noći, dočeka me budnu i kaže "Nisam ti stigla prije reći, ali mama zove stalno i rekla je samo da ti kažem da te voli". O moj Bože, pa plačući sam dočekala ono svitanje.
I onda evo prođe devet dugih dana. Disati je lakše, ali ništa drugo baš i nije. I dalje mi je kisik najbolji prijatelj kojeg ne skidam nikad. I dalje ovisim o ljudima oko sebe za mrvicu vode jer ni to ne mogu sama... ali nadam se da ide na bolje.
Kroz prozor osjetim neki lagani povjetarac pa se nadam da će večeras biti malo lakše spavati. Svjetla grada tako su lijepa i ova zgrada preko puta bolnice me drži na životu jer često brojim prozore upaljenih svjetala, razmišljam o ljudima koji tamo bezbrižno kuhaju, gledaju televiziju, grle se na kauču... I to mi malo pomogne da prođe vrijeme. Zamislite kako smiješno, kako se cijeli svijet okrene u samo nekoliko trenutaka."
Bio je prvi travanj kada je ovo pisala. Prijatelji i poznanici zatrpali su je porukama podrške. Svim se od srca zahvalila sutradan i opisala što je toga dana doživjela.
"Bio mi je danas u posjeti doktor koji me zaprimio prije puno dana ovdje u bolnici.
"Biš nam ti ostala koji dan ovdje? Nalazi ti nisu baš dobri."
-"A ne bih baš, ako ne moram."
-"Mogu ja tebe pustiti kući, ali sigurno ćeš se vratiti i neće biti dobro."
-"Ali strah me"
-"Riješit ćemo to sve, a onda si kao nova."
I tako sam ja ostala.
I tako mi je danas on ušao u sobu i vrisnuo "Tko se to nama ovdje tako lijepo smije?"
Pa je objasnio svima da se ne smijem samo sada, nego da sam se smijala i kad je bilo najgore. Očito, u onom bunilu. Ne znajući niti što me čeka. Van sebe. Ja sam se smješkala i njemu je to fascinantno.
A ja se toga niti ne sjećam.
...
Nema veze. Kako kažu, najgore je prošlo. I čvrsto vjerujem u to jer danas već evo lakše dišem. Polako mi smanjuju kisik, učim ponovno stajati na svojim nogama, učim svoja pluća kako da rade bez pomoći, ponovno kao malo dijete, korak po korak... Kažu da treba strpljenja. I svjesna sam toga. Teško je, i teško će biti, ali kako svi vi kažete, jaka sam ja. I hrabra. I mogu ja to.
...
Sutra možda izlazim iz šok sobe.
/Koliko je to veliki korak za mene. A do prije dva tjedna sam razmišljala kako ću obojiti jaja za Uskrs ove godine.
Nema veze. Slavit ću ja naknadno. Seka mi je napravila malo jaje - princezu koja evo visi iznad mog kreveta i uz koju je sve tako puno lakše...
...
I sad dok vam pišem, stariji čovjek u krevetu pokraj mene, isto u bunilu, diže se na noge, iako je prikopčan na kisik, pokušava obući hlače i košulju, ja zovem nekog da dođe, da mu kaže da legne, da ga umire...
I dođe medicinska sestra pitajući ga "Pa gospodine, gdje ćete?", a on sa suzama u očima odgovara "Kod žene.".
Ne znam gdje mu je žena. Mislim da ne zna ni gdje je on sam. Ali plačem ponovno kao luda jer ovi trenutci ovdje... Preteški su.
Prokleto bilo sve.
...
/nema veze, plakanje je dobro za pluća. Vježbam/.
...
Ljubim vas..."
Ana je na Uskrs ostavila za sobom šok sobu. Lakše diše. Pred njom je oporavak i velika želja da se što prije vrati najmilijima. Čeka ju i ljubav koja joj pod prozorom osmjehom pozdravlja... Njezin dečko ju je i odvezao u bolnicu kada joj se zdravstveno stanje pogoršavalo. Pamti čvrsti zagrljaj na preteškom rastanku, no danas joj je puno lakše kada zna da će mu se uskoro vratiti.
Ovako je izgledao njihov zadnji zagrljaj:
"Onih smo 56 kilometara taj dan prošli skoro bez ijedne riječi, samo odlučno gledajući ispred sebe i čvrsto se držeći za ruku. Svakih nekoliko trenutaka osjetila bih da pogled baca prema meni, ali bila sam previše zabrinuta, prestravljena, iscrpljena i bolna, da bih mogla ikako reagirati. Cestica po cestica, zavoj po zavoj, kuda smo inače putovali toliko puta na naše izlete, ovaj put su izgledali tako drugačije... Stabla su letjela pokraj nas, oblaci se izmjenjivali iznad krova našeg auta, a mi... Nikad tužniji.
...
I onda se dogodilo ono "Nalazi su loši, hajde ostanite u bolnici."
Ništa nisam znala, osim tko je u tom trenutku uz mene. Čvrsto me zagrlio kao da nikad neće pustiti, mada je i sam znao da mora. Ušao je, protivno svim pravilima, u tu najružniju zgradu u Puli i bio uz mene. Tih nekoliko trenutaka, tih par sekundi...
...
Sjela sam na krevet koji je samo tu noć bio moj, već su počeli vaditi igle i trčati prema meni, a on... On vam je kleknuo ispred mene, poljubio mi ruke, poljubio mene, vrištao pogledom koliko me voli i s najviše boli, otišao kuda smo došli zajedno.
...
Možete li zamisliti tu bespomoć?
Ja ne mogu, iskreno. Jer, koliko god mi užasno cijelo ovo iskustvo bilo, ponekad je onoj drugoj strani zaista još gore.
...
I zato mu želim reći jedno posebno hvala.
Jer znam da sam ovih dana jako puno ljudi uplašila, zabrinula i rasplakala. Preteško je bilo sve ovo oko nas, ali čini mi se da napokon ide na bolje.
Danas sam čak stala na svoje noge. Nakon toliko dana...
Kao da su zaboravile hodati, ali naučit ću ja njih ponovno. Svaki korak je kao uspon na Učku, ali uvijek sam govorila da volim tu prokletu planinu, zar ne? Malo pomalo, vratit ću se ja svim svojim najdražima, a onda će sve ovo biti samo neko ružno polusjećanje na što ću sama sebe podsjetiti kad ne budem bila sigurna koliko je život zapravo lijep"
