Ovim je riječima Igor Jurić juče reagovao na odluku Skupštine Srbije da izglasa zakon o doživotnoj kazni zatvora za najteža kaznena djela, uključujući teško ubistvo, silovanje i obljubu djece, trudnica i nemoćnih osoba.
“Tijanin zakon” predviđa i doživotni zatvor za ubice djece bez prava na pomilovanje, što je u skladu s prijedlogom Fondacije “Tijana Jurić”.
Igor Juruć je osnivač Fondacije “Tijana Jurić”, koja nosi naziv po njegovoj mlađoj kćerki koja je ubijena 2014. godine On je otac koji je bol zbog gubitka djeteta usmjerio u borbu i pravnu bitku da više nijedno dijete ne doživi sudbinu njegove kćerke, a nijedan roditelj ne osjeti bol zbog smrti svog djeteta, piše Lola Magazin.
Jer baš kako je i sam nedavno, 4. maja, na dan kada bi Tijana napunila 20 godina, citirao Matiju Bećkovića:
“Dete ne može biti mrtvo. Ne ide jedno s drugim i nespojivo je to dvoje. Smrt i dete. Dete je sinonim života i ma koliko ga ubijali, ne može se ubiti.”
Tijana Jurić je bila 15-ogodišnjakinja iz Subotice, koja je oteta i ubijena u noći između 25. i 26. jula 2014, u blizini sela Bajmoka.
“Uveliko su padale bombe po Srbiji i zemlja nam je bila napaćena i tužna, a nama se desilo nešto najlepše i najdivnije, rodila nam se druga devojčica. Tog 4. maja 1999. godine, na svet je došla naša Tijana. Ime koje smo joj dali na rođenju, krasiće je do kraja. Mirna, tiha i nadasve dobra. Osvajala nas je svojom smirenošću. Dete koje je znalo da se podvuče pod kožu. Bila je naša mazica”, navedeno je u njenoj biografiji na zvaničnoj stranici fondacije koja nosi njeno ime.
Sa četiri godine Tijana kreće u vrtić „Naša radost“, a na jednoj klincijadi je imala svoju prvu muzičku tačku, kada je sa sestrom otpjevala dvije stare pjesme „Udade se Jagodo“ i „Karanfile, cveće moje“.
“Volela je i znala je da peva. Kuća nam je odzvanjala od pesme.”
Imala je tri i po godine kada je naučila sva slova, a sa četiri godine je sama čitala bajke. Više je voljela da čita, nego da se igra igračkama, navode njeni roditelji. U prvi razred Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ pošla je 2006. godine, a iste godine i u osnovnu muzičku školu. Osnovnu školu je završila sa diplomom „Vuk Karadžić“ za odličan uspjeh, a velika ljubav bila joj je matematika.
Pjevala je u horu „Tandrčak“ i horu Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ iz Subotice, kao i u horu pravoslavne crkve „Svetog Georgija“ u Bajmoku. Učestvovala je na opštinskim i okružnim takmičenjima, na kojima je dobila više pohvala.
Muzička škola je bila Tijanina velika oaza. Tu se pronašla u potpunosti i to je željela da nastavi u budućnosti. Svirala je violončelo. Na prvo takmičenje odlazi 2009. godine u Bačku Topolu i osvaja prvu nagradu kao izrazito istaknuti učesnik. nagrade je osvajala i na brojnim drugim muzičkim smotrama. Željela je da upiše srednju muzičku školu, i to dva smjera – violončelo i etnomuzikologiju.
“Tijana je sve stizala i nikada se nije žalila što nema više slobodnog vremena, jer je posle jutra provedenog u osnovnoj školi, popodnevne sate provodila u muzičkoj školi. Noću je učila. Plašili smo se da će se razboleti, jer je previše zauzeta, ali ona kao da nije bila svesna koliko je bila vredna i marljiva.”
Tijana je, navode njeni roditelji, dijete koje nikada nije slagalo, koje ih nikada nije razočarala. Tijanu su voljela mala djeca, jer je znala kako treba sa njima, a voljeli su je i stariji ljudi, jer je znala da ih poštuje.
“Ona je bila naša sreća, naša ljubav, naše SVE. Mi smo je voleli najbolje što smo znali, a znali smo. Toliko smo još želeli da joj pružimo…”
Tijana se te kobne subote, prije pet godina, bila vratila s mora, s crnogorske obale, gdje je bila na školskom izletu. Otišla je u selo Bajmok, kod bake i djeda, roditelja svoje majke. S prijateljima je otišla na turnir u malom fudbalu, koji se održava u zaseoku Rata, i ostala s njima cijelu veče. Oko ponoći je krenula kući u društvu jedne prijateljice i prijatelja, no na pola puta odlučila je da se mora vratiti kako bi vratila majicu s kapuljačom koju joj je prijatelj bio posudio. Prijatelj je predložio da vrati majicu umjesto nje, ali ona ga je odbila.
Rastali su se nekih 200 metara od kuće njene bake i djeda. Na putu prema Sportskom centru rata, Tijana je oko pola sata iza ponoći susrela još nekoliko prijatelja koji su je pitali kamo ide, a ona im je odgovorila da ide vratiti posuđenu majicu. Prešla je željezničku prugu i zemljanim putem nastavila prema sportskom terenu, na kojem ju je čekao prijatelj, vlasnik majice.
Na tom putu je oteta i kasnije ubijena.
Istu noć je pokrenuta potraga za njom, a 13 dana kasnije je objavljeno da je uhapšen 34-godišnji mesar iz beogradskog naselja Surčin. Na kraju je osuđen na 55 godina zatvora, 40 za teško ubistvo i 12 godina za pokušaj silovanja, što je objedinjeno u maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. Da je tada na snazi bio zakon koji je juče donesen, bio bi osuđen na ostatak života iza rešetaka, bez mogućnosti pomilovanja.
Tijanin otac je tada naveo da ubica nije poznavao njegovu kćerku i da je te kobne večeri, dakle, samo tražio žrtvu, što bi moglo biti bilo koje drugo dijete. Stoga se i upustio u pravnu borbu da počiniocima najgnusnijih zločina bude zaprijećeno doživotnom robijom.
Igor Jurić je 2016. godine osnovao Fondaciju “Tijana Jurić”, koja se bavi prevencijom nasilja nad djecom u Srbiji, u sklopu čega su održana predavanja u više od 400 škola. Ta fondacija i stoji iza inicijative za izmjenu kaznenog zakona, pokrenute 2017. godine, a koju je potpisima podržalo gotovo 159.000 građana.
“Osjećaću se vrlo ponosno ako Srbija uvede doživotni zatvor za ubice dece. Sve ovo što radimo je moja želja da Tijanina i smrt svakog drugog deteta dobije smisao. Ako je već tako tragična smrt u pitanju, da ne bude uzaludna”, rekao je Jurić u intervjuu za Blic, u martu ove godine.
