Najteži momenti za Šehidu su dolasci na mjesto gdje se nekada nalazila zgrada u kojoj je prije rata živjela sa suprugom i dvoje djece.
“Kad se zaratilo, ja sam već imala 18 godina bračne zajednice, kćerka je bila sedmi, a sin drugi razred srednje. 18-20 dana mi smo bili u ovoj zgradi sami, očekivali smo doći će sada i nama neko na vrata, strah naravno… Djeca su tu i dva dana nakon u popodnevnim časovima, meni dolaze Arkanovci na vrata – tako su se predstavili ti momci – i rekli nam da moramo svi u MUP”, prisjeća se Šehida.
Zajednički život Abdurahmanovića prekinut je 8. maja 1992. godine. Šehidinog supruga Jakuba su odveli, a nju i djecu ostavili u stanu.
“Samo su nama naravno uz psovku rekli da sjednemo i muža odvode. On se samo okrenuo prema nama i njegov pogled mi je govorio sve ono…džaba pričaš, gotovo je. Tako da sam ja zaista odmah dobila informaciju da je odveden u MUP i da će doći po mene i djecu”, nastavlja Šehida.
Tako je dan poslije, Šehida sa djecom krenula prema susjednim selima i time im, vjerovatno, spasila živote. Djecu je ostavila kod mještana i krenula prema Srebrenici.
“Kad sam došla ispod starog MUP-a, prepoznale su me neke žene s prozora koje su već znale informacije. Muhamed rahmetli i ta Muniba, oni su mi pomogli. Ona je uzela deku, davala mi je smjernice kada smo išli u MUP kuda da idem. U podrum gdje je on ubijen. Kako je ona imala sve te informacije, ja ne znam”, rekla je.
Muža je tada uspjela sahraniti.
“Ja sad moram da se vratim gdje sam djecu ostavila, to mi je bio najveći problem. Tada sam svakih deset metara morala da se spustim na zemlju, borila sam se sa dahom. Da mi tad djeca nisu ostala u tom selu, ja ne znam”, kaže Šehida.
Kako vrijeme prolazi, sve više vjeruje da brata nikada neće naći. Pored njega, još desetine bližih i daljih srodnika izgubila je u ratu.
