Njegova porodica mu ne može priuštiti kolica ni medicinsku njegu, ali devetogodišnji Mohibulah je odlučan da stigne na čas.
Njegov učitelj Muhamed Šarif kaže da ukoliko bude imao medicinku pomoć ili kolica, lakše bi dolazio u školu.
„Osim problema s nogama, on ima i nekih psihičkih smetnji. Adekvatan tretman bi bio od velike pomoći za njega. Vrlo je strastven kad je riječ o školi“.
Mohibulahovu porodicu u Uruzgan provinciji napali su talibani tokom sukoba s vojskom. Morali su preseliti u drugi grad Tarin Kovt. Njegovi roditelji teško uspijevaju izdržavati četvero djece.
Mohibulahova majka se brine za njegovu mlađu braću i sestre i ne želi ih ostavljati same, a njegov otac ide na posao svaki dan i ne može mu pomoći da dođe do škole.
"Pitao sam vlasti da mi pomognu da mu kupim kolica kako bi lakše išao u školu. Bio bih još sretniji kad bi imao medicinsku pomoć jer ja nemam sredstava da ga odvedem bilo gdje na liječenje“, kaže njegov otac Nur Muhamed.
Mohibulahova dijagnoza je nejasna, ljekarski pregledi su preskupi, no stručnjaci bi mogli poboljšati njegov život.
Doktor Aminulah, direktor bolnice u Tarin Kovtu, kaže da je moguća operacija u njegovom slučaju. Tada bi mogao hodati normalno i na svojim nogama ići u školu. Zasad ta opcija nije moguća i Mohibulah i dalje ide u školu onako kako on može.
