Ne postoji dvojba da kriza pogađa sve skupine društva, neke zdravstveno, gotovo sve ekonomski, neke psihološki, a neke i na sve moguće načine. Kada su se početkom ožujka i travnja pojavile informacije da korona virus zdravstveno najmanje pogađa najmlađe među nama – svima je laknulo. Na djecu smo svi najosjetljiviji i na djecu uvijek gledamo s posebnom pažnjom. Zatvaranje škola i obrazovnih ustanova na početku pandemije smo prihvatili kao zdravo za gotovo, možda i ne mareći za posljedice istih. No, posljedice zatvorenih škola višestruke su: ekonomske, obrazovne i najvažnije – psihološke.
Zatvaranje škola i nedostatak školskih, društvenih i sportskih aktivnosti ostavlja nesagledive posljedice na psihu i razvoj mladih. U prilog tome idu i vijesti s Odjela za psihijatriju djece i mladih bečke Opće bolnice (AKH). Liječnici te bolnice su se obratili javnosti te su izvijestili o velikom broju mladih u programu psihijatrije na kojoj više nema mjesta za nove pacijente pa su doktori prisiljeni birati koga liječiti. Prema izvješću doktora Paula Plenera radi se mahom o djeci uzrasta od 8 do 12 godina koja se bore s depresijom prouzrokovanom lockdownom.
Pshiloški problemi nažalost nisu jedini. Osim psiholoških, zatvaranje škola ima ogromne posljedice i na ekonomsko-obrazovni segment. Kad su Norvežani sredinom svibnja odlučili otvoriti škole izračunali su da je trošak zatvaranja škola preko 130 mil. eura dnevno, kroz propuštenu vrijednost znanja i izgubljeno radno vrijeme roditelja (Norveška ima oko 5,4 milijuna stanovnika). Pored toga, neadekvatni procesi obrazovanja, pogotovo u ranijim stadijima školovanja značajno umanju šanse djece u budućnosti (1) što je jedna od stvari koje svakako treba imati na umu. Treba dodati i da je obrazovno-fizičko-sportski karakter izuzetno važan. Djeca u razvoju trebaju aktivnu fizičku aktivnost.
Zatvaranje škola i prelazak na online nastavu smatra se jednom od najkontroverznijih mjera u pandemiji. Tri velika i reprezentativna istraživanja provedena u Škotskoj, Švedskoj i USA pokazuju neutralnu ili čak negativnu korelaciju prisustvovanja djece nastavi i razbolijevanju i hospitalizacijama članova obitelji i učitelja, što je vrlo snažan argument protiv zatvaranja škola. Uz to treba napomenuti i da ograničavanje djece u dječjem sportu i fizičkoj aktivnosti radi ogromnu i izravnu štetu djeci, ali i društvu u cijelini.
Početkom siječnja publicirano je do sada najveće istraživanje na konkretnim slučajevima. Istraživanje (2) je provedeno na oko 2 milijuna djece u Švedskoj koja nije zatvorila škole i u kojima djeca nisu nosila maske. Istraživanje pokazuje jako, jako malu stopu zaraze u školama, no što je zanimljivo, učitelji nisu imali veću šansu završiti na intenzivnoj njezi, nego, štoviše, manju. Veliko istraživanje (3) američkog CDC-a (Centers for Disease Control and Prevention – vladina organizacija) ide u prilog prvom istraživanju i govori o jako maloj stopi zaraze u školama, od kojih, prema ljudima koji prate kontakte ni jedan zarazna se nije dogodila od djece prema učiteljima. Treće istraživanje (4) u Škotskoj (provedeno na velikom uzroku od 300 tisuća ljudi s djecom) govori da je šansa za hospitalizacijom obitelji s djecom manja. U kontekstu Austrije možda vrijedi spomenuti i posljednje istraživanje provedeno u Beču gdje je širom grada organizirano testiranje na koronavirus pomoću testa grgljanjem u vrtićima i školama širom grada. Od 18. siječnja je od ukupno 5.500 testiranih samo 18 testiranih bilo pozitivno.
Prema drugim modelima, zatvaranje edukacijskih ustanova može značajno doprinijeti smanjenju širenja epidemija, ali svi ti modeli koji govore o zatvaranju škola uglavnom promatraju sve edukacijske ustanove zajedno, pa pored osnovnih škola ubrajaju i fakultete što (možda) daje znatno drugačiju sliku. Prije svega, nedostatkom obrazovanja najviše su pogođeni osnovnoškolci. Vrijedno spomena je i da znanstvena zajednica sve više osporava važnost lockdowna u cijelokupnom obuzdavanju pandemije.
Razmjere stvarnih posljedica lockdowna po naše najmlađe još možda ne možemo dobro ni razumjeti. No, razumno je postaviti pitanje, jesmo li u ovoj pandemiji žrtvovali budućnost naše djece? Vijesti sa psihološkog odjela bečke Opće bolnice možda su i posljednje upozorenje da bi s djecom, ali i s pandemijom trebalo postupati znatno opreznije. Vesele vijesti da je Hrvatska odlučila otvoriti svoje škole, a nadamo se da će njen primjer uistinu slijediti i Austrija, ali i ostale europske države. U čitavom kaosu loših odluka, dvije odluke trebale bi biti meritum. Škole trebaju biti zadnje koje se zatvaraju i prve koje se otvaraju. Ne zbog nas, nego zbog budućnosti naše djece. Ona je ipak vrijednija.
