Tokom procesa socijalnog sazrijevanja, znak vitalnosti i napredovanja određene socijalne zajednice je bio mjeren njenom sposobnošću da bez agresije prebrodi ili bar da u sebi održi (bez tlačenja onog drugog i drugačijeg), diferentne oblike kognitivne disonance koja se očitovala u postojanju kontradiktornih vjerovanja i vrijednosti kod različitih socijalnih podgrupa unutar jedne velike socijalne cjeline.
Čovjek je davno, prije 50.000 godina, indirektno deklarirao svoju nezavisnost od bioloških stereotipa, pokušavajući biti samokreator, a ne samo pasivni primatelj naređenja biologije. Od trenutka kada se uspjeh mjerio samo brojem DNK kopija (što je ustvari evolucijski smisao života), do trenutka-trenutaka kada je kognitivnom revolucijom uspio dotaknuti svoju ljudskost, čovjek je prošao dugi put.
Kraći, teži i odgovorniji put za čovjeka je nastao poslije. Taj novi put je bio (i još uvijek jeste) opterećen ili olakšan mentalnim alatima koje je evolucijski stekao samo čovjek. Opterećenje je češće jer svrsishodna upotreba ovih mentalnih alata zahtijeva mukotrpni individualni i kolektivni rad, trening, disciplinu, učenje i na kraju primjenu naučenog unatoč otporima okoline. Ali krajnja satisfakcija upotrebe ovih alata je vrlo često intenzivna i lijepa, duboka i korisna, karakteristična samo za ljudski doživljaj svijeta.
Kada je Kir Veliki (600-530 p.n.e.), osnivač staroperzijske Ahemenidske Dinastije, promijenio paradigmu vladanja i proglasio sve osvojene narode jednako vrijednim koristi od svog vladanja nastupio je novi korak u razvoju čovjeka i njegove civilizacije. To je bio drugi, veliki ljudski pokušaj da se podjela na 'nas' i 'njih' ('njiha') ukine. To je bila svojevrsna pobuna protiv ksenofobije.
Strah o drugog i drugačijeg, odgovornost samo prema ‘nama', ali ne i prema 'njima' je ksenofobija. Ovo što pojedinci, prije svega bosanskohercegovački političari, demonstriraju prema ‘njima' (ali i jedni prema drugima) je ksenofobija.
Dajte ljudima bar hljeba/kruha da jedu i vatre da se ugriju, kada im ne pružate sklonište vrijedno osnovnog ljudskog dostojanstva kakvo ste tražili za sebe kada ste bježali po svijetu prije tri decenije.
Sramotno je pustiti ljude (pa makar ih oslovljavali sa 'njiha') da gladni, unezvijereni i uplašeni lutaju po pocijepanoj zemlji Bosni. Evropu treba kuditi poslije, sada samo sklonite ljude sa smrznute zemlje.
