Potom su 7. februara 2016. godine organizovani masovni prostesti u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova u kojima je učestvovalo skoro 10.000 građana koji su tražili ukidanje takve diskriminatorne odluke VSTV-a. Motom “Hidžab – moje pravo, moj izbor” želljeli su podsjetiti da je sloboda vjeroispovijesti osnovno ljudsko pravo zagarantirano i Ustavom Bosne i Hercegovine, i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. U Sarajevu se okupilo skoro 3.000 učesnika koji su nosili transparente “Moj hidžab -moj ponos“, “Moj hidžab -moje pravo“, “Ukidanje hidžaba je ukidanje identiteta“…
Nedugo poslije održanih protesta, VSTV BiH se obratio javnosti pravdajući svoju odluku o zabrani nošenja vjerskih obilježja nosiocima pravosudnih funkcija smatrajući da oni samo provode zakone o sudovima koji važe u bh entitetima RS i Federaciji Bosne i Hercegovine te Brčko Distriktu. Naveli su da entitetski zakoni propisuju zabranu političkog, vjerskog ili nacionalnog ispoljavanja identiteta u ovom institucijama ne obrazlažući na šta se to odnosi. VSTV je obećao širu javnu raspravu sa vjerskim zajednicama ali, koliko je poznato, do danas, šest godina poslije, ništa se nije promijenilo.
VSTV je svjesno zanemario činjenicu da je sloboda vjeroispovjesti zagrantovana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ova Konvencija ima primat u odnosu na Ustav i zakone u Bosni Hercegovini. Imajući u vidu takav status Konvencije, jasno je da se VSTV oglušio na poštivanje slobode vjeroispovijesti svih građana te se vrši očigledna diskriminacija prema pripadnosti određenoj vjerskoj skupini.
Tako danas u Bosni i Hercegovini obrazovana žena sa hidžabom, koja završi odgovarajući nivo visokog obrazovanja, i koja položi ispit za sudiju ili tužioca, ne može raditi u sudu ili tužilaštvu kao sudija odnosno tužilac samo i isključivo zbog toga što nosi maramu – hidžab, uprkos činjenici da je stekla sve zakonske uslove za takvu poziciju. Zar to nije očit primjer diskriminacije?
Istovremeno, u manjem bh entitetu RS se vrši osveštavanje škola od strane službenika Srpske pravoslavne crkve te se obilježavaju različite slave tj. vjerski obredi od strane zvaničkih lokalnih i entitetskih vlasti. Te škole pohađaju i učenici koji nisu pravoslavne vjeroispovijesti i nema reakcije nadležnih na takvu diskriminaciju. Također, u općinama sa većinskim hrvatskim stanovništvom se u prostorijama općina nalaze vjerska obilježja u vidu križa i raspela. Napominjemo da su to općine u kojim ima i stanovnika koji nisu Hrvati niti katolici.
Na takvu diskriminaciju Bošnjaka u većinski srpskim odnosno hrvatskim sredinama više niko i ne obraća pažnju. Šutnja vlada i među političkim predstavnicima Bošnjaka, nevladinim organizacijama za ljudska prava kao i stranim ambasadama i stranim nevladinim organizacijama za zaštitu ljudskih prava.
Ostaje jasno da se za garantovana ljudska prava muslimani a posebno žene koje nose hidžab moraju samostalno izboriti zakonom dozvoljenim sredstvima ako žele da se takva diskriminacija zaustavi. Jasno je da im to niko neće nuditi ako se sami ne potrude.
