Može li iskušenje biti veće od toga kada na ahiret ispraćaš vlastito dijete!? I to u najljepšoj mladosti? Teško da može.
Prisustvovao sam dženazi devetnaestogodišnje Amine Perenda iz Zenice. Poznajem njenog babu Vedada. Heroj, ljudina. Jak kao stijena. Ubijeđen je da in sha Allah njegova kćerka odlazi u Džennet.
A kako i ne bi bio kad je mala Amina klanjala svaki vakat, obavljala vjerske dužnosti, bila dobra kćerka i uzorita prijateljica svojim prijateljima u Srednjoj medicinskoj skoli u Zenici.Imala je svega devetnaest godina.
Tako je teško, ali Vedo, Aminin babo kaže mi rekla je njemu i mami da joj halale, prije nego će preseliti. Proučila je šehadet i preselila na babinim rukama.Tako lahko, samo je prestala disati; priča mi Vedo dok krije suze, a ja ih nisam mogao progutati samo su potekle.
Poručila nam je još, kaze Vedad, da budemo dobri i da radimo dobra dijela i da ćemo se vidjeti u Dženetu ako Bog da!!
Dženaza je bila velika. Mnogo mladih ljudi iz Aminine srednje škole u Zenici. Ostaće osmijeh koji je krasio Aminu.
Njena skromnost i skrušenost.Kada bi je doktori pitali boli li je, a boljelo je užasno, rekla bi: ” …ne, ne boli, elhamdulillah…”I nije bio niko u bolnici koje Amini nešto pomogao, dao injekciju, infuziju, a da Amina se nije zahvalila riječima: “…Hvala, Allah vas nagradio…
”Otišla je tiho baš onako kako je i živjela. Velika dženaza, mnogo mladih ljudi i mnogo suza ali i mnogo dova…Preteško mi je da više bilo šta kažem osim na kraju, Allahovi smo i Njemu se vraćamo…
