Scenarij je uvijek isti, samo se glumci mijenjaju — nekad s manje, a nekad s više aplauza.
Ponekad se čini kao da su političari zaboravili za koga zapravo rade. U njihovim uredima, umjesto razgovora o ekonomskom razvoju i socijalnoj pravdi, češće odjekuju prijetnje i planovi za rekompozicije vlasti.
Riječ “koalicija” postala je samo još jedan termin za “trenutni saveznici dok ne nađemo bolje”.
I dok se na političkoj pozornici režiraju novi i novi činovi, običan čovjek na ulici gleda tu sapunicu s mješavinom rezignacije i ironije, pitajući se hoće li se ikada dočekati epizoda s sretnim završetkom.
Pitanje koje se nameće jest: “Ko će danas vladati Bosnom i Hercegovinom?” No, možda je pravilnije pitanje: “Kada će Bosna i Hercegovina početi vladati sama sobom, bez dirigentske palice iz pozadine?”
Tako, u zemlji gdje politička nestabilnost postaje gotovo brend, građani samo žele normalan život, a ne političku dramu koja obećava mnogo epizoda, ali malo konkretnih rezultata.Ipak, koliko god da politička klima bila napeta, čini se da je bosanskohercegovačka ironija i dalje najjače oružje protiv političkog apsurda.
