Poruku porodice prenosimo u cjelosti:
“Shodno događanjima u zadnjih nekoliko dana, kao odgovor na veliki interes javnosti, mi kao porodica bismo htjeli podijeliti nekoliko informacija o tome šta se zapravo događalo te noći kad smo izgubili našu Azru i Merjem.
Radi se o hronološkom nizu događaja i radnji, od samog momenta dolaska u bolnicu.
Azra je dovezena u bolnicu kao zdrava trudnica, s urednom trudnoćom i zdravom bebom. Trudnoću je cijelo vrijeme pratio njen doktor Blažević. Nije bilo nikakvih komplikacija, termin je bio u srijedu, 16.03.2022.
Po dolasku u bolnicu, prima je njen doktor koji tu večer završava smjenu i odlazi kući. Smjenu preuzimaju doktori Elmer Žutić i Amir Kečalović.
U 18.21 h Azri je pukao vodenjak. Ima trudove, srednje jake. U narednih nekoliko sati trudovi se pojačavaju, sve djeluje u redu, bez komplikacija. Nešto prije ponoći, Azra ima pojačane trudove i odlazi u porođajnu salu.
U 00.16 h započinje porođaj. U otpusnom pismu je navedeno da trudnica slabije napinje i ne surađuje u porodu, zbog čega se porođaj obavlja uz pomoć Vakuum ekstraktora. Stetoskopom se utvrde slabi i usporeni otkucaji bebinog srca, prebacuje se na odjel Neonatologije radi daljnjeg tretmana, gdje se radi reanimacija u trajanju od 40 minuta, bezuspješno nažalost. Merjem umire u 01.15 h.
U obdukcijskom nalazu je utvrđeno da je uzrok smrti djeteta krvarenje nastalo puknućem slezene trudnice koje nitko nije primijetio, a koje je nastalo napinjanjem trudnice ili pritiskom na stomak, što tek treba biti utvrđeno istražnim radnjama. Tačno vrijeme puknuća slezene nije utvrđeno, ali je pretpostavka patologa da se to desilo nekoliko minuta prije samog porođaja. I ovo je podatak koji bi trebao biti utvrđen naknadnim vještačenjem.
U 00.20 h pacijentica ne krvari vidljivo, ali navodi da osjeti slabost u grudnom košu i omaglicu pred očima. Još uvijek nitko ne ustanovljava unutrašnje krvarenje zbog puknuća slezene. Trudnici nije završeno treće porođajno doba, pokušava se poroditi posteljica, ali se zbog lošeg stanja trudnice to ne uspijeva. Trudnicu se uspava i porađa se posteljica.
U 00.30 h tlak trudnice je 60/30 mmHg, trudnica se ne oporavlja. Nitko još uvijek ne utvrđuje unutrašnje krvarenje zbog puknuća slezene, iako je izmjereni tlak itekako jasan indikator da je stanje trudnice kritično i da gubi krv. Krvarenja reproduktivnih organa nije bilo.
U 00.40 h trudnicu se opet šalje u operacionu salu jer se stanje rapidno pogoršava. Tlak je i dalje 60/30 mmHg. Uz nadoknadu krvi i krvnih derivata, te dvostruku inotropnu potporu ne uspije se dobiti veća tenzija od 60/30 mmHg. I dalje nitko ne utvrđuje unutrašnje krvarenje zbog puknuća slezene.
U 01.37 h dolazi do zastoja srca. Trudnicu se reanimira. Stanje trudnice je jako teško. Ni tada nitko ne uvrđuje unutrašnje krvarenje.
Tko je i kada ustanovio da je došlo do napuknuća slazene još uvijek nije poznato. To su stvari koje trebaju utvrditi istražni organi. Ono što znamo je da je tek u 02.20 h došlo do operacije slezene, gdje je prilikom otvaranja trbušne šupljine nađeno dosta svježe krvi u gornjem dijelu abdomena. Dvije litre je ispumpano, a sve uokolo je bilo uprskano krvlju. Krvi je bilo i na podu, prema riječima prisutnih.
Puna 2 sata nakon izmjerenog tlaka od 60/30 mmHg je bilo potrebno da se ustanovi da trudnica ima unutrašnje krvarenje i da je neophodno operirati i zaustaviti krvarenje.
Trudnica je i nakon operacije u teškom opštem stanju. U 04.50 h opet dolazi do srčanog zastoja. Reanimira se ali se stanje ne popravlja. U 06.50 h još jedan srčani zastoj. Uprkos poduzetim mjerama reanimacije ne dobije se srčana aktivnost i naša Azra gubi bitku u 07.21 h, 17.03.2022.
Ovo su podaci iz otpusnog pisma, navedeni su hronološki i nešto malo manje detaljno nego je to u samom dokumentu, ali je navedeno sve bitno. Ono što na prvu upada u oči je period od 2 sata nereagiranja, nepoduzimanja adekvatnih mjera i radnji na spašavanju Azrinog života, a postojale su jasne indicije da Azra rapidno gubi krv. Ako nije bilo vanjskog i vidljivog krvarenja, valjda je netko trebao i bio dužan znati šta se događa. PUNA 2 SATA !
To je bio period kad je Azra izgubila sve šanse. To je vrijeme u kojem se trebalo nešto poduzeti, i više je nego jasno šta je to trebalo da se uradi. Zašto nije? Neiskustvo, neznanje, nemar, nepažnja…? Šta je od ovog u pitanju? Ne znamo. Utvrdiće Kantonalno Tužilaštvo koje je izuzelo svu dokumentaciju i radi na slučaju. Nadamo se pozitivnom ishodu i želimo pravdu za Azru i Merjem, koliko je god to moguće u ovakvom slučaju i u ovakvoj državi.
Nije nam jasno, ako se već prati stanje i trudnice i bebe, te ako se vidjelo da gubimo bebu, zašto se doktor nije odlučio za carski rez u tim momentima? Ili ako smo već izgubili bebu, šta se čekalo dva sata prije nego se poduzelo nešto da se spasi Azru? Niti jedan od doktora s kojima smo razgovarali ovih dana nije ponudio odgovor na ovo pitanje. Niti jedan.
Direktor Kantonalne bolnice Bihać u svom očitovanju o ovom slučaju putem medija izjavljuje da su ljekari dali sve od sebe, da je osoblje sa četiri odjela bilo uključeno u spašavanje života majke i bebe. Možda i jesu, ali prekasno. Reakcija je bila očito zakašnjela. Gdje su bili i šta su radili u periodu ovih 2 sata? Nakon što je pređena kritična tačka i nakon što za Azru više nije bilo spasa, kasno je za uključivanje osoblja sa četiri, ili sa stotinu i četiri odjela…
U ponedjeljak, 21.03.2022, idemo u Kantonalnu bolnicu da podignemo otpusna pisma. Dobijemo otpusno pismo za Azru, na kojem piše sve osim najvažnijeg podatka, a to je vrijeme početka operacije slezene. Nakon našeg neprihvatanja tako nepotpunog dokumenta, isti je ispravljen i upotpunjen informacijom koju smo tražili.
Nakon toga idemo po otpusno pismo za Merjem, gdje nam službenica na šalteru traži uputnicu za Merjem. Da podsjetimo, Merjem je u bolnicu došla u stomaku svoje majke, i ne može imati nikakvu uputnicu. Službenica na šalteru traži da idemo u Bosanski Petrovac gdje je Azra bila prijavljena i da iz njihovog Doma Zdravlja donesemo uputnicu, a ako nećemo onda ćemo morati da platimo 300,00 KM zato što Merjem nema uputnicu. U nevjerici i šoku slušamo šta nam bosansko-hercegovačka birokracija govori. Platite nam za boravak u bolnici djeteta koje smo vam isporučili u kovčegu ako nećete ispoštovati administrativne zavrzlame koje smo izmislili kako bi vas mogli pljačkati i slati od grada do grada, od vrata do vrata, jer jedino tako možemo opravdati postojanje radnih mjesta za ove ili one. Kao da ne postoji internet, kao da se bolnički sistem ne može uvezati kao u svakoj normalnoj državi, kao da se u situaciji u kojoj ste napravili svoj posao s ishodom koji je toliko tragičan da nikako ne može biti tragičniji ne može iskomunicirati između bolnica jedan obični dokumenat, već se i nakon svega što se desilo treba stati na našu muku i tražiti 300 maraka??? Definicija svireposti, zar ne?
Nakon intervencije s naše strane, i nakon što je dotična službenica kontaktirala nekog telefonskim putem, ipak smo dobili otpusno pismo za Merjem, ali uz napomenu da ipak kasnije donesemo uputnicu iz Doma Zdravlja Bosanski Petrovac, inače eto, morat ćemo platiti što smo uzeli svoju mrtvu bebu da je pokopamo, a nismo prije toga ispunili sve njihove uvjete, uslove, administrativne barijere, propise, pravila i tome slično. Suludo da suludije ne može biti…
Ne može jedan čovjek uzeti pravdu u svoje ruke, jer to nije rješenje. Niti može jedan čovjek sam izmijeniti loš sistem i napraviti ga boljim. To možemo svi mi zajedno. Mi ćemo se do zadnjeg atoma snage boriti da istjeramo stvari na čistac za našu Azru i Merjem. Ali bismo htjeli da se nikad više ne dogodi ništa ovako ružno, nikom i nikad. Odjel ginekologije u svakoj bolnici bi trebao biti mjesto radosti, mjesto novog života i beskrajne sreće, a ne mjesto gdje se mora podmićivati i ljekara i sestrice i svakog ostalog samo zato da bismo bili sigurni da ćemo dobiti naše supruge i djecu žive i zdrave. To mora biti mjesto na kojem muževi mogu biti prisutni dok njihove supruge donose novi život na ovaj svijet, a ne mjesto do kojeg muž ne može ni doći, već mora da sjedi u neizvjesnosti i iščekivanju šta će ga dočekati kad mu se konačno, nakon stotinu bezuspješnih poziva na kontakt telefon bolnice, netko konačno javi da ga obavijesti i kaže da li može biti sretan ili treba da traži pogrebno društvo, kao što je bilo u našem slučaju.
Azra i Merjem više nisu s nama. Ne znamo kakvu pravdu će nam ponuditi organi koji o tome odlučuju. Želimo istinu, želimo da odgovara onaj tko je kriv, ako se krivnja pokaže i dokaže, a ona je u ovom slučaju jasna. A više od toga želimo da se sve one trudnice koje su sada u bolnicama, koje će doći sutra ili nekad kasnije ne moraju bojati, želimo da budu sretne i na sigurnom, želimo da su njegovane i da ih se drži kao kap vode na dlanu i da se prema njima odnosi i postupa na najljepši mogući način, a ne da ih se kinji i nehumano postupa prema njima. Bilo čije da su, bilo kakvog imovinskog stanja da su, one i njihove bebe moraju biti sigurne. Htjeli bismo da borba za Azru i Merjem ne bude borba samo za njih dvije, već i za sve ostale.
Jedino zajedno možemo popraviti stanje i izboriti se za život dostojan čovjeka. A odjel ginekologije u svakoj bolnici je definitivno mjesto gdje život počinje. Ako se tamo za to ne izborimo, gdje ćemo? Ako se tamo ne izborimo, svi smo krivi. Svi podjednako” – poručila je porodica preminule Azre Bećirspahić.
