Priču o jednoj takvoj Cazinjanki, velikoj heroini i velikom borcu, prenosimo na portalu Cazin.NET, u znak sjećanja na godišnjicu smrti drage nam naše sugrađanke.
Njeno ime je Dragica Nadarević. Demobilisani je borac Armije BiH, žena borac, dobrovoljac od oktobra 1992. I ne, nije umrla na današnji dan, nismo je se zato sjetili. Umrla je od teške bolesti, dan prije Dana nezavisnosti BiH, za koju se srcem borila. Sahranjena je 1. marta 2009. godine, sa zastavom BiH preko mrtvačkog sanduka.
Njeni saborci su došli na ispraćaj heroine i tad su, na tom mjestu, pored njenog sanduka, pročitali pismo, koje će vam najbolje objasniti ko je bila Dragica Nadarević:
“Dragi saborci, poštovani sugrađani, rodbino i prijatelji naše Dragice,
Danas smo na okupu da zajednički izvršimo svoju ljudsku, građansku, komšijsku i moralnu dužnost i da se posljednji put sa dostojanstvom prisjetimo naše sugrađanke i saborca, iz redova 503. S.B.Br. I, danas, kada komandant bataljona, naš Faruk Fantom, nije sa nama, meni je pripao zadatak da se, u ime svih nas, posljednji put oprostim sa saborcem i iskrenim ratnim drugom, našom Dragom.
Za nas je ona bila i ostala Draga Matildina i tu je prestajala svaka potreba da se upustimo saznati više o životu naše sugrađanke, koju je sudbina donijela u naš Cazin i sudbina je da ovdje završava svoj kratki životni vijek u 54. godini života, a nakon podmukle i teške bolesti. Složit ćemo se da joj život i nije bio tako naklonjen, ali ga je živjela veselo neopterećena okolinom, rekli bismo sasvim slobodnjački; plijenila je pažnju svojih vršnjaka, sugrađana i komšija, a uključivanjem u redove Armije BiH 15.10.1992. godine postaje član 1. brdskog bataljona 503. Slavne brdske brigade. To je period od pune tri i pol godine zajedničkog bitisanja u okolnostima koje nisu i ne mogu biti normalne jer, za sve nas, to je bio susret sa krvlju, ranama i pogibijama naših drugova, vrlo često bliskih prijatelja i rođaka.
Za jednu damu, našu Dragicu, bio je to prevelik izazov, ali je izbor bio njen i mi smo joj danas zahvalni što je u tom najtežem trenutku svoje ljudske vrline podredila formacijskom mjestu bolničarke u 1. brdskom bataljonu. Kao i svi mi, brzo je oguglala na susret sa teškim ranama i bez trunke straha prilazila ranjenom borcu da mu ukaže prvu pomoć i spasi život u trenucima najžešće borbe, kako bi mi rekli, kada gori i nebo i zemlja. Naše ratno druženje je započelo u oktobru 1992. godine u zoni odgovornosti Prvog brdskog bataljona na Srbljanskom platou, kada smo za odbranu naroda i države BiH imali samo dobru volju i dovoljno hrabrosti stati sa puškom nasuprot tenku. Ipak, volja, hrabrost i istrajnost su naša najbolja vrlina koja nas je od platoa 1992. godine odvela do ljubijskih rudnika.
Naša Draga je muški podnijela sve napore formacijskog mjesta sanitetske stanice Prvog bataljona, kroz koju je prošlo više stotina lakše i teže ranjenih boraca i preko stotinu poginulih boraca Draginog bataljona. Bez obzira na tu najcrnju stranu ratne zbilje bilo je i sijaset nezaboravnih trenutaka, veselih dogodovština, ispričanih dosjetki, a koje se i danas prepričavaju i u kojima je Dragica nezaobilazni učesnik i svjedok zbivanja.
Jednostavno, Dragica je bila dio nas, naš saborac kao i svaki drugi, i tek na kraju rata, u novembru 1995. godine, kada su borbe prestale, mi smo spoznali da je naša Draga žena i da je samo po tome drugačija od nas.
Žao nam je što ranije to nismo spoznali da joj kao našoj ratnoj drugarici posvetimo više ljudske pažnje i kao ženu poštedimo svakodnevnih stresova koje smo mi, muški, ipak, lakše podnosili. Općenito, snosimo i zajedničku odgovornost što i poslije rata u ovo 13 godina mira nismo uspjeli biti bliskiji životnoj realnosti naših ratnih drugova, a našoj Dragici posebno, te joj pružiti nešto više ljudske topline i zahvalnosti što je bila sa nama.
Zato ovo posljednje prisjećanje na našu Dragicu, Dragu Matildinu, i našeg dragog saborca, koristimo da u ime svih nas izrazim iskrenu zahvalnost za njeno žrtvovanje u redovima branilaca BiH. ISKRENO HVALA NAŠOJ DRAGI!“
Draga je sahranjena na Gradskom groblju u Cazinu i njen grob i danas posjećuju prijatelji. Cazinska heroina je tako puno učinila za ovaj grad i ove ljude, a nismo joj vratili nikakvim priznanjem.
Zato, ovim putem, nakon toliko godina, pišemo i prisjećamo se Drage, koja je zaslužila da se njena priča ispriča.
