Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Sve je počelo kada je Bakir Izetbegović (is)pruženih ruku počeo moljakati opoziciju da se pridruži njegovoj stranci koja je pobijedila zahvaljujući krađi od pola miliona glasova. Mamio ih je, naravno, na patriotizam, lamentirajući da je „država u opasnosti“.
KOD FAHRE NA KAFI
Opozicioni lideri su se, k'o fol, nećkali, a Boga molili da im Izetbegović pošalje kurira sa ponudama. Tako je poslao Asima Sarajlića Fahrudinu Radončiću, a Aljošu Čamparu Željku Komšiću. Iako je imao lakši posao, Čampara je svoj zadatak polovično odradio. Jer nije bio sporan Komšić, koji je već bio (pot)kupljen donacijama u izbornoj kampanji, već je bio sporan Nermin Nikšić kojeg je Komšić trebao privesti u koaliciju. Pošto je Neka odbio „utrnutu“ ruku Čamparinog šefa, Sarajliću je upola olakšao posao da privoli Radončića. Ni to što će Čampara pozvati brata Dubravka u pomoć da preko Zlatka Lagumdžije, koji mu je dužnik iz afere „Reket“, izvrši puč u SDP-u, nije bilo dovoljno da ostvari zadovoljavajući rezultat nakon kojeg njegov šef ne bi morao koalirati sa Radončićem.
To da postoje dvije frakcije unutar SDA koje predvode Sarajlić i Čampara znalo se od ranije. Njihov rivalitet je opterećivao stranačku kampanju, ali u biti nije ugrozio stranačko jedinstvo. To je samo zato što je Sarajlićeva frakcija imala uza se Sebiju Izetbegović i Osmana Mehmedagića Osmicu. Ali, možda je veći problem u Denisu Zvizdiću koji nije imao dovoljno kuraži za ostvarenje svojih liderskih ambicija, nego u samom Čampari koji je pokazao da je spreman ući u borbu sa svojim konkurentima.
Pošto su braća Čampare imale hipoteku da stoje iza montiranog procesa koji je rezultirao spektakularnim hapšenjem Radončića, a potom i isto tako spektakularnim oslobađanjem od optužbi da stoji iz ubistva Ramiza Delalića Ćele, kao i hipoteku da stoje iza pisanja i objavljivanja knjiga Armina Cibre, u kojima ga ovaj na brutalan način kompromitira kao političara i biznismena, Sarajlić je mogao likovati kad je ovaj pristao „popeglati“ odnose sa bračnim parom Izetbegović.
I kako je to vrlo zorno opisao Avdo Avdić, dobro obaviješteni novinar portala „Žurnal“, Čampara odlučuje intervenirati kod šefa cinkareći mu da su „Vliki i Mali“, mislio je na Asima i Omsicu, bili kod Radončića. Nakon što je shvatio da je to (u)rađeno po njegovom naređenju, on se odlučuje sastati sa Radončićem i reći mu u oči da on i Zvizdić ne stoje iza montiranog procesa, niti štampanja Cibrinih knjiga.
„Ti pišeš negativno o moj porodici već petnaestak godina i ja sam ti javno uzvraćao. I to je sve zabilježeno i postoji kao javni dokaz. Nisam ništa radio tajno protiv tebe. Ako si iskreno pristao na koaliciju sa SDA, ja ću to poštovati kao politiku stranke i neću to minirati. Ali, znaj da ja nisam Bakir i da ti ja privatno nikad neću oprostiti što si narušio ugled moje familije“, navodno je Zvizdić rekao Radončiću na kafi koju je organizirao Čampara.
LUBENICA JE ČEPIRANA
U tom tonu Zvizdić je govorio gostujući na televiziji N1. A, sudeći prema tretmanu Zvizdića u „Avazu“, Radončić mu je povjerovao. Iako ostaje enigma za Radončića ko stvarno stoji iza podmuklih napada na njega, i čiji je Cibra pijun, a jasno je da je to neko iz struktura SDA, ovo pitanje je sada u drugom planu u odnosu na daljnje odnose kako unutar same SDA, tako i unutar koalicije.
Formalno, koalicija SDA – DF – SBB otaljava i egzistira. Tako je formirana vlada Marija Nenadića u Sarajevu, više zahvaljujući tome što Bh. blok nema više interesa naduravati se s njima, nego što je to stvarni omjer političkih snaga u Sarajevu. Radončić zaista svojski odrađuje svoj posao ministra sigurnosti, a Komšić je učinio nekoliko dobrih državničkih poteza kao što je posjeta Vatikanu gdje ga je osobno primio papa Franjo.
No, to što je pokazala afera „Asim“ čepiralo je SDA kao „lubenicu“ i ogolilo Izetbegovića kao opasnog čovjeka koji je spreman služiti se opasnim sredstvima u politici. On se okružio polusvijetom i notorno zatucanim uhljebima koji, u najmanju ruku imaju sporno školovanje, a potom pripadaju bošnjačkom šljamu i(li) lumper-proleterijatu. Ni Osmica, ni Skaka, ni Čampara, ni Sarajlić, ni Prevljak, kao ni mnogi drugi, nemaju uredne diplome. Ili, ako su ih i stekli, to je bilo na principu „večernjih“ škola ili vanrednih studija.
Tako je Izetbegović sa favoriziranjem Fikreta Prevljaka pokazao kakav odnos ima prema ratnim komandantima. Svi, ama baš svi, ugledni školovani oficiri Armije BiH, od Rasima Delića, Mehmeda Alagića, Fikreta Ćuskića, Atifa Dudakovića itd. su nagrabusili i platili ceh svojih „ratnih zasluga“, dok su kriminogeni komandanti poput Prevljaka i Nasera Orića (p)ostali Izetbegovićevi miljenici.
Zašto Izetbegović vodi ovakvu politiku? Moguće je dati mnogo odgovora na ovo pitanje, ali sigurno nijedan odgovor ne može biti opravdavajući. Da bi se neko usudio dati odgovor na ovo pitanje mora poznavati Izetbegovića osobno. Jer odgovor leži u njegovom karakteru, a ne u politici. On je, kakvog sam ga osobno upoznao, neuk, lijen i strašljiv čovjek. Zbog toga pušta ljudima da rade umjesto njega, ali on preko takvih uspijeva kontrolirati stranku. On je opsjednut kontrolom nad strankom i makijavelistički se trudio to ostvariti. Tako svaki grad ima svoga Asima, lokalnog moćnika koji na isti način kontrolira stranački kadar. U jednu ruku Izetbegović je uspio ovladati strankom onog trenutak kad nije imao protukandidata za predsjednika SDA. Ali se zato mirne duše može konstatirati da je tad izgubio stranku! To što Izetbegović okuplja pod zastavom sa polumjesecom i ljiljanom, više sliči na stranačke falange i „odrede smrti“ nego na (demokratsku) stranku. Zato je, bar što se Bošnjaka tiče, demokratija na tabutu. A svjetlo koje Bošnjaci vide na kraju tunela je Asimov „bugarski voz“ koji ide direktno na njih!
(TBT)
