Nakon dvosatnog gledanja filma koji je sinoć na Radio-televiziji Srbije imao "svjetsku premijeru" za gledatelje u Srbiji, ali i "Republici Srpskoj i Crnoj Gori" - režim Aleksandra Vučića i pripadajuća televizija očito ih smatraju svojim teritorijem - gledatelju može biti jasno štošta o motivaciji i dometima redatelja Predraga Gage Antonijevića i o namjerama tamošnjih vlasti koje su izravno i izdašno financirale ovaj projekt, ali je teško shvatiti da je nekome u Srbiji palo na pamet kandidirati Daru za Oscara.
I da je taj netko očekivao išta povoljnije od onog što se dogodilo - fijasko na prvom koraku, film nije ušao ni na širi popis kandidata. Barem Srbija ima vitalnu kinematografiju i dobre autore.
Kafanske svađe kao maksimalni domet filma
Dara iz Jasenovca je film čiji će maksimalan domet biti da služi kao povod kafanskim svađama - jednom kad ugostiteljski objekti opet budu otvoreni - ili kao ulje za uvijek vatrene internetske rasprave srpsko-hrvatskog nacionalističkog taloga. Očekivanja da bi mogla ući u konkurenciju za Oscara, nervoza kojom srpski režimski mediji dočekuju loše inozemne kritike, Antonijević najavljuje i tužbe, ustreptalost zbog poneke dobre... zapravo više govore o svakovrsnom propadanju kriterija u nacionalizmom zagađenom društvu nego o samom filmu i dometima.
A o njima se štošta može razabrati iz Antonijevićevih intervjua. Nedavno je, primjerice, na lošu kritiku u uglednom Varietyju odgovorio opaskom da je autor Jay Weissberg suradnik Sarajevo film festivala te, k tome, "u Zagrebu drži seminare, piše kritike o hrvatskim filmovima", a još i "živi u Italiji i zato je zabrinut toliko za Katoličku crkvu u našem filmu".
Prava je šteta što se u tom času pored njega nije našao novinar koji bi ga pitao pa što, Antonijeviću, ako kritičar povremeno boravi u Sarajevu i Zagrebu, zar ga to diskvalificira za pisanje o tvom filmu i kakve to veze uopće ima s filmom i kritikom? Ili, Antonijeviću, zar ti nije kao autoru malo neugodno što je nesretnog kritičara napao i Aleksandar Vulin, visoki srpski dužnosnik zadužen za puzanje uz Vučića, nazvavši ga "lošim čovekom vrednim prezira" i što je u tvoju obranu skočila potpredsjednica vlade te ministrica kulture i informiranja Maja Gojković s opaskom kako su loše kritike filma "pokušaj osporavanja prava da se govori o Jasenovcu kao mestu stradanja srpskog naroda"?
Je li malo neugodno biti režimski umjetnik, ako umjetnik nije preteška riječ?
Sukob devedesetih i četrdesetih
A kada je, pak, Antonijević upitan o razlozima nastanka filma, počeo je besjediti o lošoj reputaciji koju su Srbi dobili "u građanskom ratu devedesetih" i zapazio da njegov film "pravi prvi značajan korak da se taj stereotip razbije, bez obzira na negativne političke konotacije koje postoje oko njega".
I još: "Uvek su Srbi loši momci, i Srebrenica tu spada u jednu političku matricu. Da budem potpuno iskren, ja smatram da i Srebrenica treba da se obeleži, treba ljudi da snime film o svom stradanju, i mi treba da se kajemo za strašni zločin koji su u naše ime počinile neke snage u prethodnom građanskom ratu. Ali u isto vreme zahtevam, i mislim da je to normalno, da i naše žrtve prikažemo", govorio je nedavno Antonijević. Scenarij je potpisala Nataša Drakulić, glavnu ulogu tumači Biljana Čekić, glume i Marko Janketić, Igor Đorđević, Nataša Ninković...
Prema javno objavljenim podacima, Dara iz Jasenovca nije financirana redovnim putem na natječaju Filmskog centra Srbije, nego kao projekt od posebne važnosti za srpsku povijest - spominje se budžet od milijun i 200 tisuća eura. Izdašno ga je podržao režim Aleksandra Vučića, tipa koji je u srpnju 1995. godine, baš kad su srpske snage okončale genocid u Srebrenici, u srpskoj skupštini rekao: "Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje." Ako, dakle, ima problema s dojmovima stvorenim o Srbima u devedesetima, Antonijević je mogao napraviti film o Vučiću ili, zašto ne, Srebrenici.
Mogao je objasniti i zašto bi se dojam o nekom narodu u devedesetima mijenjao prikazom toga naroda u četrdesetima, čak i kada bi imalo smisla narode promatrati onako kako ih vide Vučić, Antonijević ili, da budemo još jasniji hrvatskim čitateljima, Plenković i ostala nacionalistička družina. Odnosno, kako je uopće moguće povijesnu istinu da su srpske snage u devedesetima činile neke od najgorih zločina, poput razaranja Vukovara, likvidacija na Ovčari, Škabrnji, razaranja Dubrovnika, opsade Sarajeva, pogroma nad Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima širom Bosne i Hercegovine... prekriti povijesnom istinom da su ustaški krvoloci u četrdesetima pokušavali zatrti Srbe? Ali i da su Srbi, poput ostalih naroda, i u devedesetima stradali tamo gdje su bili u manjini.
Krv, seks, fratar, časna, Stepinac, Pavelić
Prekompleksna su to pitanja za Antonijevića, Vučića i društvo iz zadimljene krčme, a oni žele jednostavne odgovore. I tu, konačno, stižemo do filma o kojem se, nažalost, nema bogznašto reći.
Autor se ne zamara karakterizacijom likova, više mu je stalo do udaranja statista čekićem po glavi i rezanja vratova nego do fabule. Na početku filma ustaše bezobzirno tjeraju kolonu zarobljenih žena i djece, oni prolaze pored dviju radnica u polju, očito nezainteresiranih za povorku.
Djevojčica u koloni pita momka do sebe zašto one nisu uhapšene, a momak joj odgovara - zato što su Hrvatice te objašnjava kako se Hrvati i Srbi različito krste. Kasnije ćemo vidjeti fra Majstorovića, bivšeg svećenika i jednog od morbidnijih ustaških koljača, pa Luburića, Ljubu Miloša, Nijemce zgrožene ustaškim sadizmom nad Srbima, istaknutog ustašu i njegovu dragu koji se seksaju u autu dok im suradnici kolju zarobljenike...
U prvom satu vidimo krv koja štrca iz vratova, leševe u jamama i Savi, tu je sadistička časna sestra, uči djecu ustaškim pjesmama i pozdravu - onom što su ga Plenković i njegovo povjerenstvo legalizirali - ljubavi prema Paveliću i Stepincu, tu je i ustaša koji okupljenoj djeci odjevenoj u ustaške uniforme drži govor o tome kako se sada postavljaju temelji hrvatske države i određuje kakva će ona biti i dvijetisućite, gluma je neambiciozna, ustaše uglavnom galame, logoraši šapuću.
U drugom dijelu filma Antonijević se, u granicama svojih mogućnosti, pokušava ozbiljnije uhvatiti u koštac s onim što je zamišljeno kao nosivi stup priče - pokušaj djevojčice Dare da spasi mlađeg brata što, na koncu, uspije zahvaljujući Diani Budisavljević, glavnoj junakinji hvaljenog, ali i znatno boljeg hrvatskog filma o sličnoj tematici.
Kada Vučić, Vulin, Gojković i društvo stanu iza nekog poput Antonijevića, rezultat ne može biti bolji.
Pornografija nasilja u službi režima jednog od opskurnijih huškača iz devedesetih. Šteta teme, dočekat će, valjda, neko bolje vrijeme, ako ikad dođe.
