Pisac koji nikada ne prisustvuje promocijama svojih knjiga s gorčinom govori o današnjim podjelama u bh. društvu, a smatra kako je današnja BiH za većinu građana mjesto opasnog, divljeg i ponižavajućeg življenja. Iako beskrajno voli svoj zavičaj, Bosanski Dubočac, zbog kojeg je i porodičnom prezimenu dodao ono izvedeno od imena rodnog kraja, ne želi da mu tamo bude ni mezar, kao ni u Sarajevu, gdje danas živi i radi.
Da sve ne bi otišlo na smetljište, nešto sam i objavio
Pripremate promociju čak tri nove knjige poezije. Koliko dugo su nastajale i zašto promocija za sve tri odjednom?
- U stara insana ima raznih devera. Tako i kod mene. Neću ja promovirati niti jednu, a to su: „Svetice iz Sarajeva“, „Divlji jezik“, „Pjesme i molitve“. Sve su lirika. To su cijela sabrana djela poezije. Odakle mi to? Pa, ja sam pisac. Uvijek sam pisao. Znači, pjesme sam napisao, a knjige objavio.
Star sam čovjek i ne spremam se u život, nego na putovanje. Nemam nikoga, a žena i ja stari. Nemam nasljednika. Nemam kome ostaviti svoje rukopise, lijepa izdanja, i druge lijepe stvari. Ubrzo će se cijelo ovo moje blago, u rukopisima, i ostalome, naći na smetljištu. Imam još tri rukopisa neobjavljena. Nisam sirotinja pisac. Plodan sam i raskošan. Pa da baš sve ne bi otišlo na smetljište, nešto sam i objavio.
Spremam iza sebe koliko mogu. Bosna je mlada država i nije se stigla zabaviti i ovim problemom, a pogotovo ne Društvo pisaca. U tom čišćenju iza sebe potrošio sam i neke motive koje čuvam decenijama. Recimo, pjesmu „Na Markalama“ čuvam od Markala do sada. Sada sam je morao napisati, jer vrijeme mi istječe.
Kažu da ljudi sve manje čitaju knjige. Je li to tačno i za koga onda pisci pišu?
- Da je dragi Bog mislio na čitaoce, ne bi ni On nikada objavio svoja djela. U jednoj pjesmi sam rekao da ni dragi Bog nema mnogo čitalaca. A ta stvar sa čitaocima ruši onda staru zabludu koja kaže da pisci pišu zbog čitalaca. Piše se na sve strane, krici rata čuju se iz knjiga, bilježi se istina, a čitalaca nigdje, jadna ti majka.
Čitalac nije konačni cilj i svrha pisanja. Porivi za pisanje, za stvaranje, za oblikovanje teksta, mnogo su dublji. Da vas ne zbunjuje činjenica što je napisano mnogo onoga što nema nikakvih poriva. Stvari su pomiješane. U Bosni pišu dobri, pravi, nadareni pisci, skupa sa skribomanima i svim drugim bolesnicima pisanja.
Vrijeme koje živimo nije naklonjeno piscima i velikim umovima. Jesu li za to krivi ljudi ili ovakav vakat. Ko je profitirao u ovakvom vremenu, a ko najviše izgubio?
- Puno je pitanja u tom pitanju. O piscima i velikim umovima zna se sve. O poslijeratnoj BiH također se zna sve. Država se rađala doslovno iz krvi, iz odbrane golog opstanka, u teškom i strašnom preživljavanju. Ali, neki su u svemu tome bili vrlo „dalekovidi“. Znali su da se trebaju „snaći“. Pa su se malo, ili više, ili sasvim pristojno snašli. Ovdje je porijeklo našeg društva. Rafalom po zgradi usred noći. Sa strašnim urlanjem - gasi svjetlo! I mi pogasimo svjetlo. A oni pljačkaju samoposlugu. A ono svjetlo nam nikada nisu upalili.
Šta Vam najviše smeta u današnjoj BiH?
- Današnja BiH je mjesto opasnog, divljeg, ponižavajućeg življenja. Primjeri su nezaposlenost, iseljavanje stanovništva, školstvo, zdravstvena zaštita, industrija, penzijska zaštita... A sve to vrlo bolesno djeluje na sve građane. Naravno, najbolje prolaze oni koji se snalaze. Ovdje se uvijek neko snalazi. Znate li vi kako djeluje na običnog građanina kada čuje da neko ko je u Predsjedništvu radi protiv interesa države. A radi! Stalno neko radi. To bismo sistematizirali u politički život u državi. Pa kriminal. Svi oblici kriminala.
Nerazjašnjena ubistva. Nehuman odnos novih kapitalista prema zaposlenima. Iznuđivanja i ucjenjivanja. Stvara se kolektivno beznađe i izgubljenost. Srbi bježe na svoju stranu. Hrvati imaju EU. Bošnjaka ima svugdje. Ljeto najbolje pokazuje odakle ljudi dolaze i kuda se kreću. Ni u čemu ovdje čovjek nema sigurnosti. Stalno se nečim prijeti. Prijeti se i ratom i socijalnom bijedom. A sa visine, bahato, naduto, gledaju nas zakrvavljene oči skorojevića koji su se snašli. Treba li još da vam pjevam o ljepotama života ovdje i sada. Glavna odlika života u Bosni je nesigurnost, a glavni osjećaj je strah!
Ko je srušio bivšu državu, želi srušiti i ovu
Dosta pažnje izazvali su Vaši stavovi o tome da li i „kakve dokaze Sarajevo ima da je glavni grad“. Šta ste time mislili reći?
- Da li postoje analitičari koji vide da su unutrašnje granice Bosne sve jače, a one vanjske sve slabije? Da je proces podjela sveobuhvatan i totalan. A mi, zabavljeni velikim i malim profitima, zaboravili i da mislimo. Kapitalizam nužno donosi i podjele unutar društva. Ja i neki vlasnik robnih kuća više ne pripadamo istom društvu. Po toj logici, ova šaka Bošnjaka dijeli se i unutar sebe. Udaljavamo se jedni od drugih strahovitom brzinom. Moje se knjige ne čitaju u Zenici, Tuzli, Mostaru. Odvajanje znači i zatvaranje.
Zatvaramo se na sarajevsku, zeničku, tuzlansku i druge književnosti. Između bošnjačkih gradova vlada stara omraza. Primjera radi, odnos Mostara i Sarajeva, Visokog i Sarajeva, Tuzle i Sarajeva, odnos je skupina ljudi koji se ne podnose. Naslijeđe nije dobro, a stvoreni odnosi su još gori. U tom smislu Sarajevo ima veliku odgovornost. Odgovornost da se otvori, poveže i da stvara dobru atmosferu među gradovima i naseljima.
Napisali ste i da je mentalitet „svih nas na Balkanu hajdučki“.
- Narodna poezija, a ja sam pisac, ne zaboravite, krije našu ukupnu prirodu, psihologiju, naše mentalitete, odnose i relacije. U cijelom ovom balkanskom urnebesu, krvavom i besramnom, ko će se još sjetiti naše narodne epike. A sve vam je tamo.
„More, Marko, ne ori drumova“. „More, Turci, ne gaz'te oranja“. Sve vam je tu.
Banditski, hajdučki, rušilački odnos prema instituciji države tu je jasno iskazan. Marko ore drumove. Ide uz nos vlasti, instituciji, državi. Toga smo se ovih godina nagledali u Bosni. Iz socijalizma nosimo ovu rečenicu: “... ne možeš ti mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi“. Znači, kroz cijelu našu povijest nismo razvili pozitivan, graditeljski odnos prema instituciji države. Na šta vas ovo podsjeća: „Pak da pusta blaga nagrabimo!“ To je naš čovjek. Na kraju, ko je srušio bivšu državu.
Pa, taj naš, mali, opasni, sebični, lukavi, podli čovjek. I ne zaboravite, kada tome dođe vrijeme, taj čovjek će rušiti i ovu državu. A već je ruši tako što joj ne da ni da stane na noge. Nije ova Bosna još ni prohodala. Za razvoj društva, za njegovo zrenje i profiliranje, ovo je kratko vrijeme. Pa, tresu se države koje imaju iza sebe dvjesto godina kapitalizma. To su sve pitanja za nadarene sociologe, psihologe, antropologe, filozofe.
Izbore dobivaju iste, nacionalne stranke, a život prosječnog građanina se ne mijenja, izuzev nagore. Hoće li nam ovi predstojeći donijeti promjene?
- Izbori? Čudesni naši izbori. Skoro sam napisao da su kod nas izbori, zapravo, natječaj za zapošljavanje. Pa, najviše ljudi ove godine zaposlit će politika i stranke kao njena aktivna forma. Glasa onaj ko je naučio primati naloge od partije, jer, on je stoljećima bio nečija sluga. I to je sva pamet.
I ne zaboravite, u Bosni, a i Hercegovini, ako još znamo šta to znači, sve je kako valja i sve je na svom mjestu. Evo, gledaju mnogi u tog glasača, kao ozebao u sunce, misle da mu se tintara smekšala i proradila na njihovu ruku, da će sad ona njegova nezašiljena olovka zaokružiti kako valja. A njemu je sve kako valja. Jer, da može drugačije, bilo bi. Vrijeme je da s narodom drugačije popričamo. A s narodom se priča strogim ustrojstvom države, strogim i pravednim, da čovjeku pokažemo kako se pravedno primjenjuju zakoni, i vlast, pa tek onda da očekujemo da taj glasač, napola divlji čovjek, od briga i snalaženja, malo povjeruje da je nešto krenulo, i da i on može časno zaraditi svoju koru kruha. Drugačije, draga gospodo, ne ide, niti će ići!
Umjetnika se država sjeti samo kad ih treba kao značku zakačiti na rever
- I danaS bauljamo u mraku. I još ćemo dugo bauljati. Jer, nema nikakvog razloga da nama bude bolje. Ono što smo učili pedeset godina, sada imamo u praktičnoj izvedbi. Raslojavamo se i dijelimo. Ne postoji više neko jedinstveno, nečim povezano, bosansko društvo. Ili imaš ili nemaš. Faza ranog kapitalizma. A u svim vremenima, među svim ljudima, s ratom i bez rata, uvijek je stradalo ono što je najplemenitije.
A umjetnost jest najplemenitija. Ovome divljem, bosanskom, čovjeku koji se „snalazi“, još nije potreban taj luksuz, umjetnost. Umjetnika se država sjeti samo kad ih treba kao značku zakačiti na rever.
Neke ljude ne volim sresti ni u istoj rečenici!
Družite li se s piscima?
- Na Facebooku sam napisao: „Neke ljude ne volim sresti ni u istoj rečenici!” A među tim nakazama mnogo je književnih krmaka. Mogao bih sad imenovati i dokumentirati ljetni dan do podne. Naime, pisac ponekad i napiše dobru knjigu, ali vrlo rijetko od sebe napravi dobrog čovjeka. To je takvo zanimanje koje ljude vodi uz skute vlasti, uz dodvoravanje i od svoje umjetnosti činjenje prave izopačenosti. Ne brinite. Nema u Bosni toliko pisaca. Ja sam sretan da postoji Abdulah Sidran. Pa, Mediha Selimović. I kapak. Nisu to druženja, tamo kod njih. To su interesne zone - ističe Dubočanin.
Ljudska potreba je pripadati
- Istina je da se društvo u Sarajevu oblikuje na principu džemata. Pa, zar je to loše. Pred čovjekom kataklizma. Sve je zatvoreno osim kladionice, pijace i džamije. Nema više nikakve organiziranosti među ljudima. Nema više socijalističkog saveza. Jedina ustanova koja je u toku dana otvorena za ljude i koja ih tretira kao ljude i koja im nešto i kaže, pa i uputi, a ljudi to osjećaju, jeste - džamija! Sav društveni život odvija se u džamiji. Kada vidim svoga komšiju kako s ponosom, svijetla lica, sa čudnom nadom, kaže beznadnom meni odoh u džamiju!, ja moram to da cijenim i uvažavam. I od džamije do džamije, od džemata do džemata, to je uvezanost današnjeg Sarajeva. Ljudi znaju da bar tamo pripadaju, jer, inače, ne pripadaju nigdje. A ljudska potreba je i potreba za pripadanjem. Na toj osnovi se stvaraju navijači. Ali, više se nema za koga ni navijati. Pa, neka onda navijaju za dragog Boga. Raduje me kada vidim ono ozareno lice – kaže Dubočanin.
Moj mezar, naći ćete, ako Bog da, tamo negdje pored Save, u Brčkom
- Jedino moja prijateljica iz Brčkog, osoba koja poštuje mene i moje djelo, učiteljica Esma Banda, izrazila je želju da mi pomogne i da kod sebe formira moj arhiv. A za sve to, jer ima toga u raznim formama, treba jedna soba. I treba puno ljubavi i poštovanja za Aliju H. Dubočanina. Niko to nema. Dakle, poslije mene, kod Esme Bande iz Brčkog, moći ćete naći neke moje rukopise i izdanja. A moj mezar naći ćete, ako Bog da, tamo negdje pored Save u Brčkom. Neću u zavičaj, oni su me protjerali, a neću ni u Sarajevo. Sarajevu ću ostaviti svoje lijepe pjesme o Sarajevu i roman „Behar u Sarajevu“ - govori naš veliki književnik.
