Akcija je počela 4. augusta 1995. godine, a već naredni dan oslobođeno je oko 80% teritorija, uključujući i centar RSK, grad Knin, a 7. avgusta ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak je izvjestio da je operacija uspješno okončana. Narednog dana oko 19:00 su se predali posljednji ostaci Vojske Republike Srpske Krajine, tačnije pripadnici 21. korpusa. Samo dan nakon početka operacije “Oluja” deblokiran je i slobodni prostor Bihaćkog okruga, čime su i jedinice 5. korpusa ARBiH krenule u oslobodilački poduhvat okupiranih prostora Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske.
Srpska strana je tokom 1994. godine bila pokrenula aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine - ovećeg, ali izoliranog područja pod kontrolom Armije BiH, koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. I
Operacija Oluja je za svega jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage, one iz istočnog dijela BiH popunjavane dobrovoljcima iz Srbije - koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV i HVO u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke), te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Zapadne Bosne. Operacija Oluja je omela te planove, a postrojbe pripremljene za Operaciju Vaganj nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral.
Komanda 5. korpusa je već 4. augusta 1995. godine izdala dopunsko naređenje svim komandantima brigada da poduzmu ofanzivne radnje protiv neprijatelja, u prvom redu protiv VRSK prema Hrvatskoj kako bi se spojili sa jedinicama HV-a. Prvi zadatak je bio da pripadnici 501. i 502. brigade izvrše ofanzivne radnje prema Izačiću, Željavi i Ličkom Petrovom Selu. Cilj je bio da se što prije izbije do linije Plitvice – Korenica, razbiju snage VRSK i da se spoji sa Hrvatskom vojskom. VRSK je bila u potpunom rasulu prvenstveno iz razloga što je bila pod jakim udarom HV na čak 30 pravaca, tako da su se snage 5. korpusa na svom pravcu dale u gonjenje preostalih elemenata VRSK. Ipak, i u tom napadu poginula su 2 pripadnika 5. korpusa dok ih je 12 ranjeno. U opći napad se prelazi 5. augusta 1995. godine, iza ponoći – jedinice 501. brigade su u prijepodnevnim satima oslobodile prostor Plješevice, oko podne Golu Plješevicu, gdje je postavljena državna zastava R BiH, te su produžile dalje prema Korenici. Istovremeno su snage 502. brigade oslobodile Abdića brdo, Jesen, Željave i Čolepak te produžile prema Ličkom Petrovom Selu, Prijeboju, Plitvicama, Vagancu, Drežniku i Rakovici. Na trećem pravcu snage 505. brigade su ovladale Ćorkovačom, te produžile napad prema Žirovcu. Jedini neuspjeh je imala 511. brigada koja u prvom naletu zbog jakog otpora nije uspjela izvršiti proboj, ali je nakon regrupisanja razbila srpske snage na prostoru Glodina – Ivanjska.
Ipak, radost zbog deblokade i početka velikih oslobodilačkih uspjeha, poremetila je vijest o pogibiji komandanta 505. viteške brigade, Izeta Nanića, koji je poginuo u 14:30 sati 5. augusta 1995. godine u rejonu Vijena – Ćorkovače. Srpska strana je jedno od zadnjih granatiranja Bihaćkog okruga imala u noći 4/5. augusta 1995. godine iz rejona Ličkog Petrovog sela po naselju Klokot, pa sve do Čavnika. Istovremeno je i Vojska Republike Srpske granatirala prostor Grmeča, te je na pravcu Liskovac – Gornja Barska pokušan neuspješni napad. Granatiranja nisu pokolebala pripadnike 5. korpusa, pa je nastavljen oslobodilački poduhvat.
Jedinice 505. brigade su na prostoru Kotorana i Šašava razbile snage 33. pješadijske brigade Dvor na Uni. Time je učinjen prodor preko granice Hrvatske od sjeveroistoka do jugozapada. Snage VRSK su uslijed daleko žešćih napada HV na njihove linije čak pokušale pregovarati sa komandantom 5. korpusa, Atifom Dudakovićem, oko potpisivanja mira, ali je to odbijeno. U nastavku operacije oslobođen je podzemni objekat Klek, kasarna i selo Željava, Ličko Petrovo Selo sa Čelopekom i most na rijeci Korani, čime je izbijeno na putnu komunikaciju Plitvice – Korenica. Također, oslobođen je prostor u rejonu Grabovac, Selište Drežničko i Frkašić. Svoj prodor prema Dvoru na Uni 505. je nastavila te ovladala selom Borojevići i okolnim kotama.
Tokom borbi 5. korpus je imao 29 poginulih i 86 ranjenih boraca. Zahvaljujući 5. korpusu uz granicu prema BiH, potpuno su razbijene srpske snage na kordunskom i ličkom ratištu. Time je do kraja 6. augusta izbijeno na liniju: Nebljusi – Poljana – Frkašić – Bijelo Polje – Korenica – Plitvička Jezera – Selište – Brajdići – Rakića brdo, gdje je došlo do spoja sa snagama HV-a. Time su se snage 5. korpusa na ulazu u Rakovicu 6. augusta 1995. godine u 7:47 sati, službeno prvi puta spojile sa snagama HV, nakon čega je došlo do susreta oficira ARBiH i HV u motelu u Rakovici. U motelu je dogovorena saradnja čime su snage 5. korpusa i HV krenule u zajedničko čišćenje mjesta Kordunski Ljeskovac, poslije čega je uzgroženo zaleđe srpske vojske na desnoj strani rijeke Korane. Nakon uspješne akcije, odlučeno je da dođe i do formalnog susreta pred kamerama između komandanta 5. korpusa ARBiH Atifa Dudakovića i general bojnika HV-a Marjana Marekovića na mostu na rijeci Korani u Tržačkim Raštelima u 12 sati.
Operacijom "Oluja" hrvatske snage omogućile su Armiji BiH razbijanje srpske opsade Bihaća, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa i zločin poput genocida u Srebrenici, gdje su u julu1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ubili više od 7000 Bošnjaka.
Dok su snage 5. korpusa čistile zapadne dijelove, sada već bivšeg Bihaćkog okruga, snage 505. viteške brigade iz Bužima su dobile vjerovatno najbitniji zadatak operacije – prodor prema Velikoj Kladuši i slom samoproglašene i izdajničke tvorevine Zapadna Bosna koju je vodio Fikret Abdić. Na tom pravcu već u prvom naletu su oslobođena mjesta: Borojevići, Ljubinje i Velika Dabrnja na dvorskom pravcu, te na prostoru Bosanske krajine: Tržac, Šturlić, Seferagići, Liskovac, Čajići, Šturlićka Platnica, Škrgići i Metla. Koliko je prodor 505. bio munjevit dovoljno govori podatak da je tom prilikom zarobljeno 107 pripadnika VRSK te veća količina naoružanja. U isto vrijeme su snage totalno razbijene VRSK preko bosanske teritorije prebjegle na stranu VRS, koja ih odmah uključuje u borbena dejstva prema Bihaću. Paradoksalno, te snage koje su upravo pobjegle sa prostora RSK u naletu HV-a, uključuju se u žestok napad na prostoru Ripača i Hrgara, čime su određene snage 5. korpusa privremeno morale obustaviti ofanzivne borbe i usredotočiti se na odbranu ovih prostora. Ipak, 505. je nastavila svoj put prema Velikoj Kladuši. Među pripadnicima Narodne odbrane je zavladala opća panika, jer su još od novembra 1994. godine otvoreno i bez imalo otpora sarađivali sa srpskom stranom, pa čak im pružali i podršku prilikom izgladnjivanja naroda Bihaćkog okruga. Bili su svjesni da im se bliži kraj.
Nakon spajanja sa snagama HV-a na prostoru Rakovice dogovoreno je da se snage 5. korpusa povuku sa oslobođenih prostora Hrvatske, osim sa prostora duž Kordunskog Ljeskovca gdje su zajedno sa HV-om gonile ostatke razbijene srpske vojske. Također, time je i omogućeno snagama 5. korpusa da iza leđa napadnu snage Narodne odbrane, koje su pružale otpor unutar teritorije BiH.
Konačni napad na snage Narodne odbrane kreće 6. augusta i sa prostora BiH ali i sa prostora Hrvatske. Narednog dana pripadnici 510. brigade probijaju linije Narodne odbrane na prostoru Pećigrada, odakle nastavljaju brz prodor prema Velikoj Kladuši u koju ulaze 7. augusta 1995. godine. Istovremeno su pripadnici 517. brigade čistili ostatke snaga Narodne odbrane na prostoru Šturlića, Donje Vidoske ali i na prostoru hrvatske granice. Snage Fikreta Abdića su i definitivno poražene iza ponoći 8. augusta, čime je i definitivno Velika Kladuša oslobođena. Ovom velikom pobjedom zarobljeno je i kompletno naoružanje koje je bilo u posjedu Narodne odbrane. Zarobljen je tek dio pripadnika Narodne odbrane, dok je većina pobjegla na prostor Hrvatske. Tada su pušteni i svi zarobljeni pripadnici 5. korpusa koji su se nalazili u Abdićevim logorima.
Tokom 8. augusta i dalje su vođene odbrambene borbe na pravcu Hrgara, Gorjevca i Ripač – prostor Bihaća, jer su i dalje pristizale snage sada već bivše VRSK koje su se pridruživale snagama VRS u napadu na prostor Bihaća. Razbijeni ostaci VRSK su i dalje pružali otpor snagama 5. korpusa na pravcu Žirovac – Dvor na Uni, kako bi spriječili osvajanje jedinog prijelaza preko rijeke Une u Dvoru na Uni, preko kojeg se povlačio narod Banije i dijela Korduna. Hrvatska strana je zahtjevala da se snage 5. korpusa zaustave u bezbijednoj zoni od srpskih kolona u kretanju prema Bosanskom Novom, što je ispoštovano. Pripadnici 5. korpusa su 8. augusta imali jednog poginulog i 14 ranjenih boraca, dok su snage bihaćkog Hrvatskog vijeća odbrane imale 2 poginula pripadnika i 4 ranjena. Istog dana znatno je oslabio i pritisak VRS na prostoru Bihaća, čime je i okončano učešće 5. korpusa u operaciji “Oluja”.
Osim što je oslobođena Velika Kladuša i time definitivno srušena tzv. Republika Zapadna Bosna, znatno je smanjena zona odgovornosti 5. korpusa, što je omogućilo 5. korpusu da sve svoje snage skoncentriše na dio ratišta prema VRS. Također, zarobljeni ogroman ratni plijen koji je obuhvatio 28 topova i haubica, 21 PAT, 4 samohotke, dva transportera M-80, tenk T-55, te brojna teretna i specijalna vozila, inžinjerske mašine, kao i ogromne količine pješadijskog naoružanja i municije što će omogući izvođenje posljednje velike operacije 5. korpusa, “Sana 95”.
