Dva rukavca
Prema riječima Edina Seferovića, predsjednika ovoga kluba, tom prilikom koristili su čamce, budući da je najveći dio ove pećine ispunjen jezerom.
– Kroz pećinu se nesmetano i bez druge opreme može kretati u dužini od gotovo 200 metara od samog ulaza, a potom se nailazi na jezero. Pećina se na jednom mjestu račva u dva rukavca i mi smo istražili oba, onoliko koliko smo mogli – kaže Seferović.
Prema njegovim riječima, desni rukavac se brzo sužava i prolazak njime je opasan i nemoguć bez odgovarajuće alpinističke opreme, dok se lijevi prostire u dužini od gotovo 300 metara i njime je moguće ploviti čamcem. Dodaje kako taj rukavac potom završava veoma dubokim sifonskim jezerom, a od tog mjesta se u unutrašnjost pećine prostire mreža manjih kanala koji su uski i teško prohodni.
– Ono što smo mogli zapaziti jeste da pećinu nastanjuju kolonije slijepih miševa i da ih je naše prisustvo uznemirilo. U svakom slučaju, ovo je pravi raj za speleologe i ljubitelje avanturizma – kaže Seferović.
Turistički potencijal
Pećina u prošlosti nije mnogo istraživana, a naučnici su tokom sedamdesetih godina ustanovili da jezero u njenoj unutrašnjosti nastanjuje čovječija ribica, endemični vodozemac koji opstaje samo u čistim i nezagađenim vodama.
Lokalitet na kojem se nalazi Dabarska pećina i izvor istoimene rijeke je pristupačan i posjećuju ga turisti, iako je ovaj resurs nedovoljno iskorišten.
Nekad bila naseljena
Dabarska pećina je prije skoro pet decenija bila predmet arheoloških istraživanja i tom prilikom je potvrđeno kako je nastanjivana još tokom neolitskog perioda. Tada su pronađeni grnčarija i vrijedni artefakti koji potvrđuju da su ovdje obitavali naši preci koji su pripadali tzv. vučedolskoj kulturi i pretpostavlja se kako su na ove prostore migrirali s područja današnje Slavonije.
