U preciznom i pravovremenom tekstu za New York Times, objavljenom tek nekoliko dana prije izbora na sredini predsjedničkog mandata početkom novembra 2018. godine, moj priznati kolega sa Univerziteta Columbia Andrew Delbanco napisao je pronicljiv esej o „Dugoj borbi za američku dušu“.
U ovom tekstu, profesor Delbanco piše sa žarom o dugoj američkoj historiji ljudske patnje koja se dešavala prije okrutnog ponašanja i politike demokratski izabranog predsjednika Trampa, sa posebnim fokusom na ropstvo.
„Čak i slobodni crni ljudi na Sjeveru…“, doznajemo u tekstu, „imali su živote ispunjene terorom pritvaranja i deportacija sa izlikom da su nekada pripadala nekome na Jugu. Zakon o pobjeglim robovima ih je primoravao da strepe od svakog koraka na stepenicama i svakog kucanja na vratima. A kada je riječ o milionima koji su i dalje bili svezani na Jugu, zakon je dodatno jačao očaj već očajnih.“
Delbanco također ističe neke ključne momente kasnije historije Sjedinjenih Američkih Država, poput poziva Abrahama Lincolna na „novo usvajanje“ Deklaracije Nezavisnosti, Novog dogovora (New Deal) iz 1930-ih, te Pokreta za ljudska prava kao pokušaja ispravljanja terorizirajućih grešaka ropstva.
Njegov odlični esej i njegova nedavna knjiga iz koje on potiče „Rat prije rata: Pobjegli robovi i borba za američku dušu od Revolucije do Građanskog rata“ (2018.) izgleda da počivaju na pretpostavci kako je „Američka duša“ nešto suštinski dobro i čak plemenito, uzvišeno i prekrasno, te kako postoje crne cile koje je pokušavaju preuzeti i pokvariti.
No, marljivom i stalnom borbom, pa čak i sa voljom Boga, kako ova pretpostavka dalje glasi, Amerikanci će nekada stići i pobijediti u plemenitoj borbi za „Američku dušu“.
Može li istina biti drugačija?
Ova široko prihvaćena ideja o benignoj biti „Američke duše“, međutim, nikada nije dovođena u pitanje i suprotna pretpostavka – da ona nije suštinski dobra – nikada nije kritički ispitana.
Pa može li biti da je zapravo suprotna pretpostavka istinita: Da je ova „Američka duša“, zapravo, tačno ono što sada vidimo u Trumpu i Trampizmu, koji je institucionaliziran ne samo u užasnoj historiji ropstva već i ranije – u genocidnoj historiji osvajanja Amerike i pokolja domorodaca?
I može li biti da je cijela historija američkog nasilničkog militarizma na skoro svakom kontinentu na planeti Zemlji, vođenja ratova, svrgavanja režima, poticanja vojnih udara njena prirodna manifestacija?
Mi možemo, zapravo, imati velike probleme kada bi morali naći jedan tren američke historije u kojem mržnja rasista, militarizam i ksenofobija nisu bili u potpunosti dio ove „Američke duše“.
Može li ta „Američka duša“ biti nešto u potpunosti dijabolično, poremećeno, okrutno, osvetoljubivo, čudovišno pohlepno od samog nastanka?
Sa daleko manje erudicije i daleko više političke retorike, liberalni političari od Baracka Obame do Hillary Clinton i Bernie Sanders govore Amerikancima stalno kako ono što Trump radi „nije ono što je Amerika u biti“.
Tokom kampanje protiv Donalda Trumpa na izborima na sredini mandata, Obama je istupio i glasno poručio: „Pomogli smo širenju posvećenosti određenim principima i vrijednostima kao što je vladavina prava i ljudska prava i demokratija i pojam nasljednog dostojanstva i vrijednosti svakog pojedinca“.
Zaista? Da li je to ono što SAD radi širom planete? Ko je zapravo „mi“? Da li „mi“ se odnosi i na predsjednika SAD-a koji daje milijarde dolara Izraelu da kolje Palestince bez ikakvih problema, te Saudijcima da čine ratne zločine u Jemenu, te da li to uključuje predsjednika prije njega koji je ostavio Irak i Afganistan u ruševinama?
Ozbiljno moramo ispitati ovaj posao oko američke duše i zapitati se zbog čega je tako ubilački štetna za svjetski mir, a dok to radimo mogli bi ponovo istražiti „o čemu je Amerika zapravo“.
Ne misle samo demokrate i bivši aktuelni zvaničnici da je Trump antiteza američkim vrijednostima, već i organizacije koje se bore za ljudska prava. „Trump napustio američke vrijednosti u UN-u“, smatra prvi potpredsjednik organizacije Human Rights First Rob Berschinski.
No, Trump i Trampizam su jednako američki kao mama i pita od jabuka – a to potvrđuju cijela rasistička i ksenofobna historija SAD-a. A ako strukturalno korumpirana Demokratska stranka pod vodstvom Baracka Obame, Hillary Clinton, Nancy Pelosi i Chucka Schumera trebaju biti alternativa toj istini, onda se na ovu temu trebaju očitovati Afganistanci, Iračani, Palestinci i Jemenci koji su zlostavljani jednako i u vrijeme republikanaca i u vrijeme demokrata.
Razjedinjene države?
Ubrzo nakon objave teksta profesora Delbanca, demokrate su zadobile kontrolu nad Predstavničkim domom Kongresa dok je Senat ostao u čvrstoj vlasti republikanaca.
Tvrdokorna klintonovica Nancy Pelosi i njen suborac, sa još više kompromitiranim moralom, Chuck Schumer postali su revolucionarne ikone „otpora“ Mitchu McConnellu i njegovom klubu od 50 i više članova elite koja potiče rasizam i štiti bogati i moćni jedan posto stanovnika. Nagnani smo da budemo sretni što su jako korumpirane demokrate upisale skromnu pobjedu nad korumpiranim republikancima.
Pa gdje se sada nalazi Američka duša ovih dana: u Trumpovoj Bijeloj kući, u Senatu Mitcha McConnela, u Domu Nancy Pelosi ili u Vrhovnom sudu Bretta Kavanaugha?
Uprkos tvrdnjama liberalnih medija da je drugačije, ovi izbori ni na koji način, ni u kojem obliku i ni u kojoj formi nisu odbacivanje Donalda Trumpa ili neki takozvani „plavi talas“ ili bilo šta od te sorte. Riječ je o osnovnom i zapravo tužnom klišeju promjene koji je historijski dio američkih izbora.
Ključno je da ne upadnemo u zamku razmišljanja da su neprijatelji trampovskih ludorija prijatelji bilo kakve napredne politike. U SAD-u bježite od novo-vremenskog trampijanskog terora kako bi se našli u zagrljaju neoliberalne klintonovske spletke.
Jedan brzi pogled na izbornu mapu, prekrivenu krvavo-crvenom bojom, SAD-a nakon izbora pokazuje kako ovo svakako nije – kako liberali vole reći – podijeljena država. Ona je čvrsta i nesumnjivo rasistička, seksistička, ksenofobna i nasilna država ispunjena porodičnim nasiljem sa oružjem i inostranim haranjima, sa nekoliko džepova kolebljivog otpora liberala tu i tamo.
Od Brazila do Saudijske Arabije, Izraela i rasističkih, ksenofobnih i profašističkih stranaka u Evropi – svi oni imaju čvrstog saveznika u sve tri grane američke Vlade.
Od početaka jačanja Donalda Trumpa navodio sam kako je on, suprotno liberalnim potencijalnom protivljenju njegovoj vrsti direktne i fašističke politike, „pravi posao“: On je američka politika u svojoj samoj biti, ogoljena od svih svojih demokratskih pretenzija i neoliberalnih uljepšavanja.
Osam godina je Barack Obama bio lice dvosmislene politike javnog plača za djecom ubijenom u SAD-om i povlačenja u Bijelu kuću kako bi slao više oružja Izraelu i Saudijskoj Arabiji da ubijaju palestinsku i jemensku djecu.
Liberali su veoma sretni, kao što i trebaju biti, jer je nekoliko umjereno progresivnih žena, nekoliko muslimana i novih imigranata iz njihovih redova došlo u Kongres. Bez sumnje, ako se ovaj trend nastavi, za možda 150 godina bi mogli imati čak i muslimansku verziju Nancy Pelosi ili Hillary Clinton!
Ova vrsta katarzne politike identiteta će nas zaslijepiti i nećemo vidjeti prave probleme koje imamo na svijetu.
Odbacivanje klišeja
„Dvije Amerike su danas na putu sudara“, glasi tipični naslov teksta o izborima na sredini mandata. Na jednoj strani su „mladi ljudi i glasači iz manjina i neobično širok otpor među visokoobrazovanim bijelim glasačima, naročito ženama. Oni su prijetnja da će republikanci izgubiti u dobro obrazovanim, često rasno mješovitim predgrađima velikih metropolskih područja širom države.“
Dobro za znati. Šta je sa drugom stranom? „Na drugoj strani, Trump zadržava jaku podršku među evanđeoskim, ruralnim i bijelim glasačima (uključujući žene) koji nemaju visoko obrazovanje“.
Sami epistemički temelj ove podjele, koja je sada veoma popularna među anketarima i istražiteljima javnog mijenja, pretpostavlja da sklonosti onih koji glasaju protiv Trumpa ne prolaze dalje od osovine Obama-Clinton koja ima jednako užasnu historiju militarizma van i korporativne korupcije u državi.
Ništa ne postoji u DNK ili „krvi“ nekog naroda, uključujući Amerikance, što bi ih činilo ustavno osjetljivim na latentni ili otvoreni fašizam. Milioni i milioni Amerikanaca okupili su se oko najprogresivnije figure američke politike posljednjeg vremena, Bernieja Sandersa, u nadi da će se osloboditi od okova zagužvanosti korumpirane korporativne politike.
No, mašinerija Demokratske stranke je osigurala da Sanders nema nikakvu šansu za nominaciju u izborima za predsjednika 2016. godine. Sada, dvije godine od nepogode zvane Trump, postoje priče o novoj kandidaturi Hillary Clinton na izborima 2020. godine. Ona i cijeli establišment Demokratske stranke kao da nikad nisu čuli za riječ sram.
Sve dok se ne prošire horizonti političkih šansi za one poput Bernieja Sandersa i drugih, SAD će ostati kombinirani imidž Donalda Trumpa u Bijeloj kući, Mitcha McConnella u Senatu, Nancy Pelosi u Domu i Bretta Kavanaugha u Vrhovnom sudu – te skupa rasista i boraca za nadmoć bijelaca koje su im skupili Steve Bannon i Steven Miller.
Ako nas historija ništa nije naučila, to je – do daljnjeg – „ono o čemu je zaista Amerika“ i to je zaista sama bit „Američke duše“.
