Kad su gladni i žedni Srbi, koji su na Đurđevdan u vagonima transportovani za zloglasni logor, počeli da zapomažu, jedan Sarajlija je prvi put zapjevao: “Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni..."
Kako kaže ovaj istoričar, Srbe su 1942. na Đurđevdan zatvorili u stočne vagone i, po naređenju NDH, policija ih je povela na “đurđevdanski uranak”.
Prema njegovim riječima, na putu prema kazamatu zatočenici u vagonima bez hrane i vode počeli su da padaju u krize zbog straha i neizvjesnosti.
"Na vagonima je pisalo: 7 konja ili 40 vojnika, a nas su smiještali po 200 ljudi u jedan vagon, tako da u njima nije bilo mjesta ni za stajanje, a kamoli za sjedenje. Nije bilo ni dovoljno vazduha, a o vodi i hrani i da ne govorimo", svjedoči Žarko Vidović.
U opštem haosu, jedan od njih, za koga se tvrdi da je bio član sarajevske “Sloge”, iz ponosa i prkosa, prvi put je zapjevao “Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni – Đurđevdan je!”.
Ustaše su zbog pjesme “Đurđevdan” zatvorile šibere na vagonima, a zatvorenici su ostali bez vazduha na malom prostoru, zbijeni jedni do drugih.
Od 3.000, koliko ih je krenulo iz Sarajeva, u Jasenovac je stiglo 2.000 duša, a njih dve stotine je na kraju rata preživjelo torturu.
Kasnije je pesmu nadogradio Goran Bregović, a najpoznatija je u izvođenju "Bijelog Dugmeta". Takođe, ova pjesma je nezvanična himna navijača Crvene zvezde, kao i slava košarkaškog kluba Crvena zvezda.
