Nakon 26 godina logoraš iz Trnopolja Fikret Alić prisjeća se nastanka fotografije 'na žici', zaustavljenog trenutka užasa prijedorske kataklizme.
Fotografija Fikreta Alića nastala u logoru Trnopolje kod Prijedora 5. augusta 1992. i koja je tih dana osvanula na naslovnicama svjetskih listova Guardian, Time, TN bila je zapravo prva istina o tadašnjim događanjima u Bosni i Hercegovini i stradanjima civila i ostalog nesrpskog stanovništva. Taj zaustavljeni trenutak užasa prijedorske kataklizme i "Čovjek sa žice", kako je fotografija nazvana, na neki će način pomoći u zaustavljanju daljnjih stradanja i zatvaranju logora smrti.
A upravo taj mršavi logoraš, "čovjek sa žice", postat će jedan od simbola najcrnjeg razdoblja historije Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Dvadeset šest godina kasnije, na prostoru nekadašnjeg logora Trnopolje, tamo gdje je bila logorska žica, Alić se prisjeća tog augustovskog dana i susreta s novinarima.
"Bilo je to samo nekoliko sati nakon što su nas, više od 100 logoraša, prebacili iz logora Keraterm ovdje, u Trnopolje. Bili smo na livadi, u blizini žice, kada je naišla grupa sa čudnim uređajima. Mislio sam, onako isprepadan, da je riječ o nekakvom oružju uperenom na nas. Bili su to, ustvari, mikrofoni, kamere, fotoaparati... Jedan od njih, tek ću kasnije saznati, bio je Ed Vulliamy, pa novinarka sa TN televizije. Prišli su žici i tražili da razgovaramo, govoreći nam da se ne plašimo. Upravo je ona tražila od logoraša da mene 'izguraju' na žicu, govoreći: "Dajte tog mršavog." Čuvari, vojnici Vojske Republike Srpske, stajali su iza njih i stalno govorili: 'Pišite imena tih što govore, pa ćemo ih kasnije ubiti.' Samo mi je to odzvanjalo u ušima. Uspio sam jedino kazati: 'Haj'te, tražite, ima još živih u drugim logorima, ostali su...'"
Torture zbog fotografija i intervjua na 'žici'
Alić je tako ponovo bio izložen torturama zbog toga što su ga fotografisali i intervjuirali na "žici".
Podsjetila je ta, ali i još nekoliko drugih fotografija nastalih tih dana u Prijedoru, na logore smrti, Keraterm, Trnopolje, Omarsku i približno 50.000 žena, djece, starih koji su prošli kroz njih tih ljetnih mjeseci, na otprilike 2.000 ubijenih, pa bačenih u kopove Tomašice...
Posljednje ovozemaljske trenutke logoraša Ibrahima Bačića iz prijedorskog naselja Zecovi tog je dana zabilježio fotograf Pascal Le Segretain. Fotografiju su kasnije slučajno pronašli njegovi logorski sapatnici.
Bačić je nekoliko dana prije nastanka fotografije preživio masakr u hali "Trica" logora Keraterm, u kojoj je nakon silnog maltretiranja ubijeno, ugušeno, zaklano više od 150 logoraša. Iscrpljen i izmučen, prebačen je u Trnopolje, gdje je saznao da su mu ubijeni svi članovi porodice. Nekoliko dana kasnije umro je u logoru.
Još je slučajno pronađena jedna fotografija, također nastala na putu u blizini logora Trnopolje. Snimljeni su tada 15-godišnji Elvir Kadirić, njegova tetka Mirsada Hopovac i njena 11-godišnja kćerka Azra.
Naselje Zecovi – svjedok teških zločina
Na Kadirićevoj glavi na fotografiji se vidi zavežljaj, ali i teret jednog dječaka koji je odjednom postao glava porodice, njen najstariji muški preživjeli član. Svi su mu članovi porodice pobijeni, a on je nakon pokolja u Bišćanima, Rizvanovićima i Rakovčanima, prijedorskim prigradskim područjima na lijevoj obali Sane, bio sakriven u šumi, pa onda zatočen u logoru Trnopolje, odakle ga je uspjela izvući tetka Mirsada. Ona se sjeća tih dana u Zecovima.
"Na putu za Trnopolje, gdje su nas potjerali iz Tukova, susreo nas je bijeli džip s oznakama Međunarodnog Crvenog križa. Sjećam se: iz džipa je izišao čovjek koji nas je pitao kuda ćemo. Nismo znali šta da kažemo, onako prestrašeni. Zapamtila sam da je rekao da je Robert i da nas je nekoliko puta fotografirao. Tako je nastala ta fotografija, a ja ću tek kasnije saznati da je to bio Robert Patrick."
Kadirić je danas u Švedskoj, Hopovac je u svojim Zecovima, a kćerka joj Azra u Francuskoj. A Zecovi su danas lijepo povratničko naselje i u njemu je mala grupa vrijednih povratnika. Poput sela u austrijskim Alpama, ali mjesto najvećeg stradanja.
Danas na šehidskom mezarju nišani šest sinova i supruga Have Tatarević i ostalih ubijenih žena i djece – gotovo svih iz naselja, njih 139. Danas to spomen-obilježje, mezarje i zaostale fotografije podsjećaju na te događaje i tragediju Zecova.
A Fikret Alić, "čovjek sa žice", nakon svega, vratio se u rodni Kozarac.
"Eto, prošlo je 26 godina. Nažalost, morao sam dokazivati da sam ja taj 'čovjek sa žice i fotografije', taj 'logoraš'. U jednu mi je ruku drago jer, ipak, fotografija je na neki način upozorila na istinu i sve ono što se događalo u Prijedoru i Bosni te 1992. godine i u logorima smrti. Na neki način zaustavila je daljnja stradanja. Ali, u drugu ruku, nekako kao da mi je i malo žao jer ostavili su nas tada, nisu ništa učinili, a mi smo zbog fotografiranja prolazili kroz dodatne muke i maltretiranja. Morali smo se sakrivati, bježati u logoru da nas ne otkriju da smo mi logoraši sa fotografija."
Ostala je knjiga Čovjek i fotografija
"Eto, na suđenju [komandantu Vojske RS-a i prvostepeno osuđenom na doživotni zatvor za genocid i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini] Ratku Mladiću u Hagu [jedan od čelnika bosanskih Srba i osuđeni ratni zločinac] Momčilo Krajišnik je tvrdio da sam ja doveden bolestan u logor, da sam naguran na žicu i, kao, mi smo to sve izmislili... Pa, ako ste imali vojsku, ako ste išli na civile, na ljude bez ičega, ubijali djecu, žene, starce, zašto onda ponovo takva priča? Eto, s tim se ne mogu pomiriti", ogorčen je Alić.
"Drago mi je što je moja rođaka, novinarka i književnica Admira Fazlić, dokumentirala u knjizi Čovjek i fotografija sve ono kroz šta smo prošli u logorima i uopće u Prijedoru tih ljetnjih dana 1992. godine, a vezujući to upravo za te prve nastale fotografije i sudbine ljudi koji su na njima. I najvažnije je – to je knjiga, to su fotografije istine."
Zbog toga se, kako kaže, odlučio vratiti u svoj Kozarac, gdje se nada da će uspjeti osigurati egzistenciju svojoj djeci.
"Iz Kozarca mogu samo na groblje, odnosno kada umrem. Drukčije nikako", kaže Fikret Alić, bivši logoraš, "čovjek sa žice", koji je ostao jedan od simbola najcrnjeg razdoblja historije Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.
