Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo svoj destruktivni rat protiv Ukrajine, uvelike je pogriješio.
Kao mlada demokratija i ekonomija u razvoju, smatrao je da je Ukrajina preslaba i podijeljena da bi se suprotstavila njegovom ratnom stroju, te da je Zapad previše neodlučan, naivan i udoban u svom lažnom osjećaju sigurnosti da bi stao iza nas i tražio od Rusije odgovornost. Ali invazija je potvrdila suprotno, piše Petro Porošenko, bivši predsjednik Ukrajine za Politico.
Malo ko, ako uopće iko, u Ukrajini je vjerovao da je Putin ozbiljan u pogledu mira ili kompromisa. A od 2014., zahvaljujući podršci Zapada, Ukrajina je izgradila svoju demokratiju, obnovila svoju ekonomiju, ojačala svoju energetsku nezavisnost, napredovala na evropskim i NATO stazama i ojačala svoju odbranu.
No, je li Zapad sada konačno spreman udariti Putina tamo gdje ga stvarno boli – u njegove duboke džepove?
U nekim zapadnim krugovima uvijek se tražilo “uobičajeno poslovanje” s Rusijom – uglavnom zbog ovisnosti o nafti i plinu što je natjeralo različite donositelje odluka na prijateljstvo s Kremljom. Zatim, početak ukrajinske invazije, a kasnije masakr u Buči i Mariupolj kao da su pomogli da se ovo jednom zauvijek promijeni.
Ali kad god se pojave ruska nafta i plin, uvijek nešto udari u zid. Putinu je još jednom dopušteno da pobjegne, a Evropljani na kraju nastavljaju plaćati oko milijardu eura svaki dan za krvlju umrljanu naftu i plin u Rusiji, plaćajući fizičko uništenje moje zemlje.
To je pogrešna odluka. A kolektivni Zapad se nikada neće osjećati potpuno sigurno i u miru ako Rusija danas ne bude zaustavljena i poražena u Ukrajini.
Ranije ovog mjeseca čelnici G7 iznijeli su obećavajući prijedlog na tom planu, da se obavezuju na okončanje njihove ovisnosti o ruskoj energiji, uključujući postupno ukidanje ili zabranu uvoza ruske nafte. Iako je pola koraka bolje nego nikakav korak, to neće pomoći Zapadu da prekine lanac oslanjanja. A Putin bi to mogao smatrati šansom za jačanje podjela, jer su za njega ruski energetski resursi uvijek bili oružje – samo još jedan stub poput vojske ili propagandnog aparata.
Znam da je za zapadnjake lakše reći nego učiniti odbijanje ruskog plina i nafte. Snosimo punu cijenu suprotstavljanja Putinu; shvatamo da će i za vas nastati financijski trošak. Ali to košta blijedo u usporedbi s onim što bi se dogodilo ako bi Ukrajina bila preplavljena i rat se prelio preko granice u vaše zemlje — Mađarsku, Bugarsku, Slovačku. . .
Da ste znali da će zaustavljanje ruske nafte pomoći u izbjegavanju trećeg svjetskog rata, biste li se i dalje protivili?
Ako bi odsijecanje Putina od novca koji sada dobiva za naftu i plin spasilo vašu vlastitu nezavisnost i spriječilo mogući nuklearni rat, ne bi li to bila cijena vrijedna plaćanja?
Nemojte dopustiti da lažni osjećaj ugode danas dovede do odluka koje će sutra donijeti neviđene posljedice.
Putinova moć ne počiva u moći njegove vojske – dokazujemo da se svaki dan borimo protiv ruske invazije. Umjesto toga, leži u njegovoj sposobnosti da maltretira, manipulira i ucjenjuje druge.
Putin lijepo plaća za analitiku i propagandu kako bi nas natjerao da vjerujemo da bi odbijanje ruske energije uništilo ekonomije. Uvjeren je da je demokratija sama po sebi slaba i da je može razbiti iznutra, iskorištavajući unutrašnje podjele. Nafta i plin samo su mast na kotaču Putinove strategije zavadi pa vladaj.
Zato bi naftni embargo mogao postati lakmusov test, prvi izazov za učinkovitost i jedinstvo novoosnovanog Saveza demokratija. A morat će početi sa snažnom koordinacijom i poštivanjem među članicama saveza politike sankcija protiv Putinova autokratskog režima.
Krajnje je vrijeme da se cilja na rusku trgovinu naftom tankerima. Nije dovoljno jednostavno spriječiti tankere pod ruskom zastavom da uđu u zapadne luke, treba biti puno stroža kontrola porijekla nafte koja se transportira u Evropu i druge zapadne zemlje.
A za zabranu trgovine s Rusijom potreban je potpuni embargo.
Ipak, trebamo prvi korak, a to bi moglo početi s ruskim naftovodom Druzhba (Prijateljstvo) koji datira iz 1960-ih. Izgrađen za pumpanje sovjetske nafte u Mađarsku, Češku i Slovačku Republiku, Poljsku i Istočnu Njemačku, naftovod i danas ostaje simbol ruskog imperijalizma. Donosi tone sirove nafte koja do danas teče u Evropu.
Međutim, gdje ima volje postoji i način. Uvijek postoji alternativa. A presijecanje cjevovoda “prijateljstva” moglo bi snažno promijeniti igru u ratu koji Putin vodi protiv Ukrajine i Zapada.
Ne bi bilo većeg znaka jedinstva i solidarnosti, niti energetske otpornosti, suočenih s agresijom od presjecanja cjevovoda “Prijateljstvo” i ograničavanja utjecaja Kremlja na Evropu upravo sada. To bi poslalo snažnu poruku Putinu da nakon ove invazije više ne može biti “poslova kao i obično”.
I dokle god ratuje u Evropi, s Rusijom više nema prijateljstva.
