Pisak čađave „ćirine“ lokomotive nekada je bio najljepši zvuk koji su stanovnici istočne Bosne mogli čuti, jer pruga kojom se lijeno kretala, vukući vagone s teretom i putnicima, predstavljala je arteriju života koji se postepeno vraćao nakon Drugog svjetskog rata. Njime je dovožen građevinski materijal za izgradnju fabrika u Podrinju, povrće iz Srbije stizalo je do sarajevskih pijaca, a iz Bosne se otpremalo drvo i po 100 vagona uglja iz Miljevine. I u godinama gladi, a takve su bile pedesete prošlog stoljeća, „ćiro“ je vozio nevoljnike koji su u njegovim vagonima dovozili vreće radom zarađenog kukuruza iz Srbije i Vojvodine.
Najgore uz Šargan
Vidoje Moljević iz Višegrada jedan je od posljednjih živih radnika nekadašnje željeznice. Najmanje 30 godina radio je kao mašinovođa na parnoj lokomotivi.
- Po 300 tona vozovi su bili teški. Najgore je bilo uz Šargan i od Prače do Stambolčića, zbog uspona. Bilo je i iskakanja lokomotive. Infrastruktura je bila naslijeđena iz rata, pa je potrajalo dok su se promijenili pragovi i mašine, ali poslužila je. Vozila je do Slavonskog Broda i do Beograda, preko Užica i Čačka - kaže Moljević.
Željeznica je zapošljavala mnogo ljudi. Samo u Višegradu radilo ih je 360. Plaće su bile redovne i dobre, priča nam Vidoje, a radnici su tokom mjeseca imali po tri isplate, plaću, naknadu za prijeđene kilometre i premiju za uštedu goriva i maziva.
Mnogi i danas sumnjaju u dobronamjernost političara koji su 1978. godine prugu proglasili nerentabilnom i odlučili da je ukinu. Posljednji pisak starog „ćire“ hiljade ljudi izmamio je na prugu, a mnogi nisu mogli sakriti suze.
- Pripreme su trajale godinu. Vagoni su išli na sječenje na Alipašino Polje i sve u staro željezo. Bilo je pet garnitura motornih vozova i kažu da su ih prodali u neku arapsku zemlju - sjeća se Vidoje.
„Ćiro“ danas živi samo u sjećanjima starijih koji ga pamte, ali i na kratkom, obnovljenom dijelu pruge na relaciji od Mokre Gore u Srbiji do Višegrada. Saobraća povremeno i njime se prevoze turisti. „Željeznice RS“ nisu imale dovoljno lokomotiva pa su vožnje na ovim dionicama prepustile „Željeznicama Srbije“.
Sa zadržavanjima na Dobrunu i usputnim pauzama zbog fotografiranja u kanjonu Rzava, putovanje traje oko dva sata, kaže Olivera Todorović, direktorica Turističke organizacije Višegrad. Cijena karte je 10 KM.
Sa Graničnom policijom BiH dogovorena je pojednostavljena procedura kontrole putnika.
- Vožnje iz Mokre Gore do Višegrada do sada su, osim za goste iz Srbije i regije, uglavnom bile organizovane za ljubitelje starih željeznica iz Austrije, Švicarske i Engleske - kaže Todorović.
Miroslav Mirko Kuburić danas živi u Australiji i sa „ćirom se od Bosanskog Petrovca do Prijedora posljednji put vozio prije više od 40 godina.
- Bio sam dijete, ali sjećam se i to me je i podstaklo da dođem na drugi kraj Bosne, da ovo ponovo doživim. Volim prirodu, volim stare stvari, jer mislim da imaju vrijednost koja ne prolazi s vremenom. Ipak, teško mi padne kad se sjetim šta se sve u međuvremenu dogodilo, šta smo propustili u životu i gdje smo sve mogli biti da smo bili pametniji - kaže Kuburić.
S prijateljima Draganom Selakov iz Novog Sada i Sretenom Blagojevićem iz Nikšića nije se vidio 11 godina i svoj susret dogovorili su upravo u „ćirinoj“ kompoziciji.
- Ovo mi je prvi put. Vagoni su lijepi. Prvi me je podsjetio na učionicu, s tim mirisom drveta, pa smo malo i čitali, ali ljepši dio puta mi je bio kada sam stajala između dva vagona i mogla dobiti širi pogled. Manastir u Dobrunu je prelijep, mir, tišina, voda na česmi, brali smo jabuke - kaže Dragana.
Romantični voz
Moskovljanin Nikolaj Latišev sa suprugom je posjetio Višegrad.
- Mislim da je ovo romantičan voz i sada shvatam kako su ljudi putovali sredinom 20 stoljeća. Vrlo je zanimljivo, jer volim stare vozove. U Moskvi imamo neke vrlo stare tramvaje, ali ovakve vozove ne - kaže Latišev.
Ove godine turistički radnici u Višegradu očekuju 200.000 posjeta. Broj turista u stalnom je porastu od 2007. godine, kada je ćuprija Mehmed-paše Sokolovića upisana na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.
„Ćiro“ za sada prevozi samo manji broj njih, ali budi uspomene kod mnogih koji su se vozili njime. Vidoje često izađe na prugu koja prolazi nedaleko od njegove kuće kako bi čuo zvuk lokomotive. Bila mu je dojadila, zbog nje se nagutao ugljene prašine i dima, s njom je proveo decenije teškog, ali sretnijeg i pravednijeg vremena.
Tarabićevo proročanstvo
Obnovom dijela pruge kod Višegrada ispunjeno je jedno od proročanstava čuvenog Mitra Tarabića, koji je prorekao ukidanje stare austrougarske pruge, ali i njenu obnovu.
- Proći će podosta godina pa će se ljudi jopet sjetiti gvozdenoga puta te će ispotekare obnoviti ovaj put. Samo s njim do Višegrada neće putovati putnici radi posla i puta već ljudi od zabave i serbez odmorišta i uživancije - podsjeća Todorović.
