U svojoj knjizi pod naslovom „Kako završiti rat“ Holbrooke piše da je Chirac na početku svog predsjedničkog mandata, 1995., shvatio da je stanje u Bosni i Hercegovini, ali i Balkanu, došlo do mrtve tačke i da zapadne sile moraju odustati od politike srednjeg puta.
Britanci su razmišljali o povlačenju svojih vojnika što bi Francusku dovelo u nemoguć položaj. Da bi zadržao Britance bitan mu je bio američki angažman.
„Chirac je tako doveo Administraciju u škripac, koji je bio veoma važan da bi nas podstakao da se suočimo sa stvarnošću – SAD na ovaj ili na onaj način više ne može ostati po strani“ “ napisao je Holbrooke.
Odlučnost u rješavanju konflikata
Za razliku od njegovog prethodnika Fransoisa Mitteranda, koji je, prema tvrdnji američkog diplomate, gajio prosrpske osjećaje, Chirac je bio drugačiji po suštini i stilu. Mitterand će u sjećanju Sarajlija ostati upamćen kao osoba koja je svojim dolaskom u opsjednuti grad, slijetanjem na već od snaga Jugoslovenske vojske zauzeti aerodrom, poslala svijetu lažnu sliku o gradu u koji se nesmetano može doći i otići.
Taj Mitterandov ustupak snagama bosanskih Srba koštat će Sarajevo i Sarajlije patnje preživljavanja u gradu čija je opsada trajala najduže u povijesti modernog ratovanja. U znak zahvalnosti za promjenu politike i senzibilitet prema patnjama stanovnika Sarajeva, Chirac je 2011. proglašen počasnim građaninom glavnog grada BiH.
Bivši francuski predsjednik koristio je sva sredstva kako bi pokazao odlučnost u pristupu rješavanju konflikta na Balkanu. Dvadeset sedmog maja 1995. godine, pripadnici srpskih formacija, maskirani u uniforme pripadnika UNPROFOR-a, zauzeli su most Vrbanja i time gotovo u potpunosti paralizirali Sarajevo. Francuska vrhovna komanda, uz podršku tadašnjeg predsjednika, izdala je naređenje svojim trupama, tada stacioniranim u Sarajevu, da po svaku cijenu oslobode most. U ovoj akciji poginula su dvojica, a teško je ranjeno 17 francuskih vojnika.
Tajna diplomatija
Kada nije uspijevala zvanična, Chiracu nije bila nepoznata ni tajna diplomatija. Tako je 4. juna 1995., nakon što su snage bosanskih Srba u znak odmazde zbog bombardovanja njihovih položaja oko Sarajeva uzele za taoce preko 350 vojnika UNPROFOR-a, među kojima je većina bila francuskih, na pregovore sa zapovjednikom srpskih snaga, kasnije haškim osuđenikom, Ratkom Mladićem poslao generala Bernarda Janviera. Sadržaj tih pregovora nikad nije objavljen, ali su vojnici mirovnih snaga u etapama oslobođeni.
Chirac je nakon saznanja da su snage bosanskih Srba ušle u Srebrenicu i potisnule iz grada i okoline preko 30 hiljada izbjeglica prema malom prostoru u Potočarima tražio brzu, čvrstu i odlučnu reakciju. Išao je dotle da je američkom predsjedniku Billu Clintonu predlagao da se vojnom silom u Srebrenici vrati stanje kakvo je bilo prije 11. jula.
U tim kontaktima Chirac je upozoravao Clintona da će kompletna misija UN-a biti dovedena u pitanje ukoliko Amerikanci ne podrže ideju o vojnoj intervenciji. Ključni argument je bio da Francuska pod njegovim vodstvom ne želi biti saučesnik u toj situaciji. U knjizi „Krv real-politike, afera Srebrenica“ francuska novinarska Florence Hartmann citira dio Chiracovog telefonskog razgovora s Clintonom:
„Civilizirane nacije moraju se suprotstaviti fašizmu. Ne možemo stajati po strani dok se načela humanizma i demokratije gaze. Ukoliko se Francuska, SAD, Velika Britanija i Njemačka ne slože o ograničenoj zajedničkoj vojnoj operaciji da se povrati Srebrenica… naše vodeće demokratije opredijelit će se za politiku napuštanja sličnu onoj koja je dovela do Drugog svjetskog rata.“
Pozivao Izetbegovića na državničke odluke
Volje, snage, htijenja da se učini korak ka spašavanju načela humanizma nije bilo i dogodio se genocid.
Nije se libio upotrijebiti svoj autoritet i vršiti pritisak na sve učesnike pregovora u Dejtonu kako bi sporna pitanja bila riješena. U prijelomnim trenucima telefonom je zvao Aliju Izetbegovića i pozivao ga na državničke odluke koje će BiH i Sarajevo voditi od rata ka miru. Kada je mirovni dogovor bio na pragu američkom predsjedniku je poslao pismo u kojem je predlagao uvođenje posebnih mjera za sprečavanje odlaska Srba iz Sarajeva koje je prema Sporazumu pripalo Federaciji BiH.
Odbio je Karadžićeve ucjene kojima je pokušao osigurati svoje učešće u pregovaračkom procesu u zamjenu za oslobađanje dvojice francuskih pilota oborenih iznad Pala krajem augusta 1995. Čak je zaprijetio krahom Pariske konferencije koja je trebala dovesti do potpisivanja parafiranih dijelova mirovnih sporazuma u Dejtonu.
Piloti su oslobođeni samo dva dana prije ceremonije u Parizu 14. decembra 1995. Francuska inicijativa, koja nije mogla biti bez uticaja i podrške Chiraca, bila je i sporazum o međusobnom priznanju Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije.
Nije stavio veto na udare na Srbiju
Ulagao je napore za mirovno rješnje rata na Kosovu. Stavio je na raspolaganje dvorac u Rambujeu kako bi se održali mirovni pregovori predstavnika Srba i Albanaca. Kao domaćin otvorio je tu konferenciju. Pregovori nisu uspjeli, a NATO je bombardovao Srbiju, Chirac nije stavio veto na odluku o zračnim udarima i francuski avioni učestvovali su u tim napadima Alijanse. Zalagao se tada, prema tvrdnjama francuskih izvora, za isključivo gađanje vojnih ciljeva.
Na samitu u Rigi 2006. pozvao je na prijem zemalja-kandidata za članstvo u NATO-u na Zapadnom Balkanu kad one za to budu spremne.
Ukazivao je na to da NATO predstavlja garanciju kolektivne sigurnosti zemalja članica, kao „bedema na kojem Evropljani i Amerikanci mogu udruživati snage u službi mira“.
Kako je Chirac vidio Bosnu i Hercegovinu u Europi danas svjedoči njegovo pismo koje je uputio čelnicima Centra za mir iz Mostara koji mu je dodijelio Povelju mira 2016. Chirac je tada napisao:
„Stari Most u Mostaru mora pronaći svoju simboličku stranu luka koji približava narode koji samo zajedno čine Bosnu i Hercegovinu. Jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, multikulturalnu, demokratsku, koja potpuno zauzima svoje mjesto u regiji koja se postepno stabilizuje, a kojoj Evropa treba pružiti ruku… … Bosna i Hercegovina je stoljećima bila primjer tolerancije u raznolikosti. Ona može i treba to ponovo postati! To je bila njena prošlost. To je, ubijeđen sam, i njena budućnost. To je budućnost i cijele Evrope.”
Sklonost ideji komunizma
Francuzi će Chiraca pamtiti kao odličnog gradonačelnika Pariza i predsjednika države koji se borio za njen ugled i tradicionalne vrijednosti francuskog društva. Balkanci, ako se otarase sitnošićarskog navijačkog mentaliteta, poštovat će njegove napore da se na ovom trusnom području uspostavi što trajniji mir.
Posebno će poštovati njegov osjećaj za pravdu i brigu za obične ljude. Antiratne stavove stekao je kao oficir francuske vojske koji je učestvovao u ratu za nezavisnost Alžira. Političku zrelost I impresivnu karijeru postigao je kao konzervativac, ali je u mladosti pokazivao sklonost ka ideji komunizma. Valjda od tada potiče i njegova osjetljivost prema obespravljenima i ugnjetavanima.
Vrijeme će učiniti da o stvarima i događajima u kojima je učestvovao i donosio odluke Jacques Chirac, a koji danas nisu poznati javnosti sudi povijest. O kalkulacijama, političkim dogovorima, sukobljenim interesima, skrivenim namjerama, nemoći, neodlučnosti i uskogrudosti moći će se govoriti tek kad se otvore tajni arhivi i skinu oznake tajnosti sa dokumenata o čijim sadržajima još ne znamo, a sigurno postoje.
