Buharija bilježi od Enesa, r.a: “Poslanik je povukao jednu crtu i rekao: ‘Ovo je čovjek.’ Zatim je pored nje povukao drugu crtu i rekao: ‘Ovo je njegova smrt.’ Zatim je povukao još jednu crtu daleko od prethodne i rekao: ‘Ovo je nada, pa dok se čovjek nada u dug život, dođe mu ova bliža, smrt.’“
Obilježje vjernika je da on ne gaji nadu u dug život. Ta spoznaja da svakog trenutka možeš odavde otići je vrlo korisna. Podsticaj je čovjeku da u knjigu svojih djela upisuje što više dobrih i da se u svakom trenutku priprema za put, onaj vječni, a da od ovog svijeta uzme samo ono što mu je najpotrebnije. Onima koji nisu svjesni činjenice da je u svakom trenutku moguća smrt, Allah, dž.š., poručuje:
“Pusti ih neka jedu i naslađuju se i neka ih zavarava nada, znat će oni.“ (El-Hidžr, 3)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik rekao: “Kome Allah, dž.š., podari život dug šezdeset godina, a ne bude se pokajao, neće imati opravdanja kod Allaha, dž.š.“ (El-Buhari)
Na dunjalučkom putu čovjek nailazi na različite prepreke, iskušenja, teškoće, ali vjernik zna da za svaki napor, svako trpljenje, svako savladano iskušenje slijedi nagrada. Ne postoji situacija niti teškoća u kojoj se vjernik nađe a da on pomisli da je smrt jedini izlaz. Hazreti Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik rekao: “Ni trn čovjeka ne ubode a da mu zbog toga neće biti oprošteni neki grijesi.“ Zato vjernik nikad ne priželjkuje i ne moli smrt, ali se neprekidno za nju priprema. Ebu Hurejre, r.a., kaže: “Poslanik je rekao: ‘Neka niko od vas nipošto ne priželjkuje smrt, jer ako je dobročinitelj, može učiniti još koje dobro, a ako je griješnik možda će se pokajati.’“ (El-Buhari)
Ibn Omer, r.a., kazuje: “Poslanik me uzeo za ruku i rekao mi: ‘Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili prolaznik.’“ (El-Buhari) A onda bi nakon što bi ovaj hadis prenio od Poslanika, Ibn Omer dodao: “Kada osvaneš, ne očekuj da ćeš omrknuti, a kada zanoćiš, ne očekuj da ćeš dočekati jutro. Uzmi od svoga zdravlja i ostavi za bolest, a od svog života ostavi za smrt.“
Ovaj svijet nije čovjekova domovina niti stalno mjesto boravka, zato je on ovdje kao stranac na nepoznatom mjestu. Jedina preokupacija mu treba biti da se što bolje snabdije za put i pripremi za povratak u domovinu. Stranac koji živi u tuđoj zemlji ne veže srce za nju već žudi za svojom istinskom domovinom u koju se želi vratiti. Adem, a.s., je stvoren u Džennetu. Iz njega je izveden uz obećanje da će njegove čestite potomke, Allah, dž.š., u njemu ponovno nastaniti. U urođenoj prirodi čovjekovoj je upravo težnja za tom stvarnom domovinom, za Džennetom. O toj težnji pjesnik kaže: “Koliko samo kuća promijeni čovjek, a da uvijek osjeća žudnju za pravom kućom.“ Ibn Kajjim el-Dževzi također stihovima podstiče čovjeka da se domovini stvarnoj okrene: “Hajde, požuri u vrtove dženetske, oni su naše prave kuće, u njima su šatori razapeti. Ali kako, kad smo mi roblje neprijatelja, zar misliš da ćemo se u našu domovinu vratiti i spasiti?“
El-Fudajl bin Ijjad upitao je nekog čovjeka: “Koliko imaš godina?“ Odgovorio mu je: “Šezdeset.“ Na to mu je Fudajl rekao: “Šezdeset godina putuješ putem koji vodi do tvog Gospodara i već si pri kraju puta.“ Na to mu čovjek reče:
“Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.“ (El-Bekara, 156) Fudajl ga upita: “A znaš li ti šta to znači? Ti kažeš: ‘Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.’ To znači da onaj ko zna da je Allahov rob i da će se Njemu vratiti zna i da će biti zaustavljen, a ko zna da će biti zaustavljen zna i da će biti pitan, a ko zna da će biti pitan mora pripremiti odgovor.’“ Na to je čovjek upitao: “Ima li za to kakva izlaza?“ Fudajl mu je rekao: “Ima, i to lahak, jednostavan.“ “U čemu je on?“ – upita čovjek. Fudajl mu odgovori: “Čini dobro u onome što ti je od života ostalo, pa će ti biti oprošteno za ono što je prošlo. U suprotnom, ako u ovome što ti je ostalo budeš zlo i grijeh činio, uzet će ti se za zlo i ono što je prošlo.“
Sastala su se trojica učenih, pobožnih ljudi pa su jednog od njih upitali: “U šta se ti nadaš“? Odgovorio je: “Nikada ne dođe novi mjesec, a da ne pomislim da ću u njemu umrijeti.“ Druga dvojica rekoše: “Ovo je prava nada.“ Zatim su upitali drugog: “U šta se ti nadaš?“ Odgovorio je: “Nikada ne dođe nova sedmica, a da ne pomislim da ću u njoj umrijeti.“ Druga dvojica rekoše: “To je prava nada.“ Zatim upitaše trećeg: “U šta se ti nadaš?“ On reče: “Kako se mogu nadati u ono što nije u mojoj nego u tuđoj ruci.“
Razmišljajući o čovjekovoj nadi u dug život jedan je pjesnik sročio ove stihove: “Niko nije uspio urediti sve što je trebao urediti i nijednu želju ostvariti, a da se nije pojavila druga.“
Muhamed bin Vasi je rekao: “Čovječe, budi svjestan da si samo putnik koji svaki dan presjeda s jedne na drugu jahalicu, s jahalice noći na jahalicu dana i s jahalice dana na jahalicu noći dok te ne donesu i ne predaju te Onom svijetu. Ima li onda čovječe iko u većoj opasnosti od tebe.“
