Djevojci koja ima brata. Djevojci koja ima mamu. Djevojci koja ima babu u tuđini. Pišem o sebi ali najmanje o sebi. Razumijet ćete. Najnebitnija stvar u priči i pričanju je kako se zovem i odmah uz to činjenica koliko godina imam. Bitno je reći da živim u Cazinu. Svaka stranica na internetu bi rekla da je to grad u Bosni i Hercegovini, u Krajini. Ne pitajte kojoj Krajini, osjetljivi smo, kažu, na to pitanje. U zadnje se vrijeme često pitam zašto sam rođena baš ovdje. Nije da mi se ne sviđa. Moja zemlja ima livade, predivne šume, potoke i rijeke, visoke zgrade i šarene kuće, potpis Osmanlija, Austrougara, ima svoje gradove, ima moj Cazin. A u Cazinu isto to i više. Ceste nam se zimi redovno čiste, u proljeće nam cvijeće i drveće ukrašava poglede, ljeta su puna nekih dešavanja a nisu, vala, ni jeseni loše. Samo što je to eto grad u Bosni. Nismo EU, nismo ni Njemačka ni Austrija, ni Slovenija, nismo zapad, a možda da jesmo sve bi bilo drugačije.
Ovih dana često mislim da bi bilo bolje. Tamo negdje isto ima korone, covid-a, epidemija i pandemija. Radi se, na drveću raste voće, ne rastu pare. Živi se i umire kao u Bosni. I sad bi se svako upitao šta mi fali onda, što ne sjedim i poklopim se. Sjedim dugo već, puno Bajrama. Naša četveročlana porodica ima samo mamu, brata i mene. Babo radi, a “tamo” niko ne zna za Bajram, pa ne može doći. “Tamo” se radi i radom zaradi. Radnik, kažu, ima bolja prava nego kod nas. Šta odradiš odradio si, a šta si odradio i platili su ti. Čist račun duga ljubav, ali meni babo na rođendane ne dolazi. Bio je na jednom. Davno nekad, jer se uvijek nekako poklope početkom ili u sred sedmice a od “tamo” se dolazi samo petkom i nedjeljom se ide nazad.
