U našim krajevima jedan od najvažnijih poslova bila je kosidba. U stara vremena ljetina se prikupljala uz pomoć moba, kada bi se kosači okupljali jedni kod drugih i zajednički obavljali važan i težak posao. Koliki je značaj kosidba imala govori i to da se početak, a posebno kraj pretvarao u pravu svetkovinu.
Kosačka oruđa i pribor su: kosa, vodijer sa belegijom i mazalicom, kosni kov i čekić, grablje i vile. Sama kosa se kupuje, a kosište, kao i ostali drveni pribor, obično smo izrađivali sami. Vodijeri su bili od drveta, jednostavni ili drvorezom ukrašeni, mada ih je bilo i od metala (lima). Kaišem ili uzicom veže se za nogu ili oko pasa. U njemu kosac drži vodu i u njoj “belegiju” (brus) i mazalicu, komadić krpe usađen u rascijepljeno drvo.
Kosa kao alatka označava sam početak ljudske civilizacije. Kada se neznani genij u željeznom dobu dosjetio da se umjesto ručnog čupanja trave i žita može skovati željezni nož za rezanje, pa ga potom nasadio na dugački štap, bila je izumljena kosa. Eh, da je tada postojala mogućnost patentirati taj izum, koliko bi spomenuti genij zaradio novca? Tek nedavno, u povijesnim razmjerima, kosu su zamijenile motorne kosilice. Posljednjih godina kosa je i ovdje izgubila praktičnu vrijednost, nju je s tisućgodišnjeg trona skinuo stroj, ali su još uvijek živa sjećanja na ručnu kosidbu i negdašnji način života. Ručno se kosilo ne samo u Bosni, nego u Slavoniji, Njemačkoj, Americi, Kini… A pošto je kosa u Bosni, i u našem kraju, sve donedavno bila hraniteljica, to su o njoj sačuvane brojne priče i pjesme.
Brus imao cijenu vola
Ni najkvalitetnija kosa ne može biti učinkovita bez dobra brusa za oštrenje. Nekada je dobar brus dostizao cijenu vola. No, ni najbolja kosa i najbolji brus ne mogu nekomu osigurati titulu dobrog kosibaše. Čak ni snaga i izdržljivost kosca, ako ne posjeduje znanje i vještinu baratanja kosom, oštrenja i otkivanja. Zato kod nas postoji uzrečica da nema te snage u čovjeka koju neće pozobati rakija i tupa kosa. Najbolji brusovi – belegije bili su iz Italije. Brus u rukama vještog majstora ne struže, on pjeva, upravo kao i zvuci otkivanja kose, brijanj mahovine.
Zamirisala je svježa otkošena trava u mom rodnom selu. I kod kosidbe se saziva neka vrsta mobe. S komšija zovne komčiju negdje za rad samo do ručka, negdje poslije podne, negdje cijeli dan. Kad se skupe kosci, prvi počinje “kosibaša”, najbolji kosac među sabranim. Koliko kosa zahvati, to se zove “ma (h)”, a kad padne – “otkos”.
Tek stasali momci – dječaci (Mujo, Šaban, Hasan, Omer, Murat) s oduševljenjem su gledali ljude koji zagrnutih rukava, mišićavim rukama mašu kosom i grubim glasom stalno požuruju jedni druge. Kosci su to.“Tjeraju” se, a iza njih ostaju debele naslage svježe oborene trave po kojima neumorno skaču uznemireni skakavci, a ponegdje se pojavi i šljepić.
Imali su kosci nešto što je neodoljivom magnetičnošću privlačilo pozornost svih onih koji sami nisu bili takvi. Ovi golobradi dječačići su često, potajno i bojažljivo, zamišljali sebe s kosom u rukama, kako “raskašaju” otkos po sredini njive s vrha do dna, napregnutih mišica, otkosa čista i široka, dok tamo negdje, sa strane, sjede stariji i dive se njihovom umijeću i lakoći kojom obavljaju taj nimalo lagan posao. U početku su donosili hranu, ponekad rakiju, a najčešće vodu s obližnjeg hladnog izvora. Da, hladnog, kakav i može biti samo osojni planinski vrutak… Kadikad bi krišom iskoristivši povoljan moment, pripasali nečiji vodijer (o kome je bilo mnogo, naročito dvosmislenih šala) i mahnuli kosom. Šalili su se s njima i govorili kako su još mali za kosca. Čak su im i branili bojeći se povreda. To je u njima stvaralo još veći inat te ni o čemu drugomu nisu ni razmišljali nego samo o danu kada će, skupa s iskusnima, “izgurati” jedan cijeli otkos. Svoj, samo svoj. Čekali su dan kada će kositi k’o veliki.
Otkosi se vilama raskopaju pa se trava suši jedan do dva dana. Onda se sijeno “ukolači”: mlađi grabe odozdo i odozgo do “kolača”. Poslije dva dana se “unaviljči” i onda se “naviljci” nose na drvenim “podvorima” u krug iz koga se pravi “plast”. Plast se pravi oko stožine. Pošto se svo sijeno oko plasta pograbi, jedno čeljade, muško ili žensko, popne se na plast, ali mu muški dobacuju sijeno. Kad se plast završi, vežu se gore dvije motke da ga pritisnu. Poslije toga plast se “ograbi” ili “očešlja” da ni s koje strane sijeno ne strči. Ako je sijeno mokro, onda se prave tanji plastovi. Ako je vlažno mjesto gdje se “sadjeva” plast, onda se po zemlji oko stožine nameće najprije granja, pa se tek onda sadijeva sijeno. Kad slabo rodi sijeno, onda se za zimsku ishranu stoke spremao i lisnik – “kresao” se hrast i sa lišćem sušio za predstojeću zimu.
Takvi su bili naši naši kosci, koji su znali često i zapjevati, a neke od pjesama su bile:
Kad se kosi da sam kod kosaca
Kad se kupi da sam kod ovaca.
Oj, oblače, nemoj na kosače,
otiš’o mi dragi na košenje,
nije odn’o gunja ni ambrela,
pokisnuće košuljica bijela…
Koso moja kosila bi sama
kad bi mala na kosišću stala.
Lola kosi, a ja čuvam ovce,
triput mane pa pogleda na me.
Mujo kosi zelenu livadu,
Mujo kosi, Fata vodu nosi.
Poboli se i Mujo i Fata.
Mujo Fati pod pendžer dolazi.
Pita Mujo vjerenicu svoju:
“Dušo, Fato, je l ti štogod lako?”
Ona pruža ruku po jastuku:
“Vidiš Mujo, kako mi je lako,
Noćas ću ti bolom bolovati,
Do zorice putem putovati.”
