Danas se Cazin oprostio od Elvira. Srce se lomilo na stotine dijelova gledajući Emela i Ahmeda kako se u suzama privijaju uz majku. Srce se slomilo u stotine dijelova kada Elvirov efendija briznu u plač govoreći o muminu bez kojeg osta.
O onom koji je do jučer hodio među nama i samo po dobrom ostao zapamćen.
Da umijem kamenom raditi izgradio bih mu spomenik. Da umijem pisati napisao bih knjigu o njemu. Ali onda shvatim da ima nešto što mogu napraviti, i ja sam i svi oko mene.
Možemo se potruditi biti više kao naš Elko.
Dokazao se on na stotine puta, pokazao koliko je velik.
I kad je Edita, njegova hanuma, bila poklekla od bolesti, pokazao je Elko kakav muž treba biti.
Kad je trebalo biti otac, malim ptičicama Ahmedu i Emelu, pokazao je svima nama kakav otac treba biti, koliko se žrtvovati.
Ali pokazao je Elko nama i kakav treba biti prijatelj, komšija, rođak..
O mumine, o srce krjiško, pokazao si ti nama i kakav vjernik treba biti. Dobročinstvo na svakom koraku raditi.
Oj ti nebo iznad krajine, ti što suzu pusti zajedno s nama…
Oj ti zemljo krajiška… Primi tjelo u svoja njedra, tijelo onog najboljeg od nas!
Neka ti je viječni rahmet i lahka zemlja bosanska, dragi prijatelju!
