Ovo je prva javna promocija knjige koja je objavljena prošle godine.
“Simbolika je poprilično jasna. Tuzla je značila spas za nas 1995. godine pa i ranije. Gdje su ljudi iz Podrinja nalazili prva utočišta. To je razlog zašto je prva Tuzla, jer Tuzla je meni, pored Srebrenice, najvažniji grad. Ne zato što je velik već zato što ima historijsku simboliku i što moja knjiga govori o nama, govori i o Tuzli i o Srebrenici”, kaže Duraković. I nastavlja:
“Moja knjiga je ugledala svjetlo dana još prošle godine. Ali nalazimo se u vremenu pandemije koronavirusa koja nije omogućavala bilo kakve promocije. Knjiga je itekako vezana za Srebrenicu. Ali to nije autobiografska knjiga na kakve smo navikli. Dosta je tekstova i knjiga izdato na temu Srebrenice. Ono o čemu govorim kao živi sudionik svega i kao dječak koji je preživio genocid i kao neko ko je svojevremeno upravljao tim gradom u ovom postratnom periodu. Zaboravljeno obećanje je, zapravo, intriga ono šta je zaboravljeno. Govorim o tri neke vremenske distance gdje govorim o zaboravljenosti istočnog dijela Bosne u smislu da kada su ubijani Bošnjaci u Podrinju od Bijeljine do Višegrada u Sarajevo, recimo, ili nekom cijelu centralne Bosne još uvijek se protestovalo protiv rata”, kaže Duraković.
Ćamil Duraković: Knjiga govori o tri perioda
Potom je došao period, kaže on, kada su ih zvali herojima. Kada su bili na granici sa Srbijom. Te dolazi period kada se područje Srebrenice proglašava zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija.
“Govorim o 1995. godini kada smo zaboravljeni od svih. Od cijelog svijeta koji nas nije zaštitio. To je druga faza, a treća faza o kojoj najviše govorim je postratna i moje političko djelovanje. Dakle, knjiga je pisana u američkom stilu. S obzirom da sam se tamo školovao. To su, u suštini, politički eseji kojima iz prve ruke govorim ono što sam možda već i kazao. Ali ono što možda javnost nije znala. Neke stvari koje javnost nije znala našle su se u ovoj knjizi, neki sastanci, neoficijelni razgovori. Ova knjiga završava u toj trećoj fazi zaboravljenosti, jer je nama obećano i po Dejtonskom mirovnom sporazumu, a i institucije ove države su obećale, da ćemo se mi vratiti na svoje. Da će naša imovina biti vraćena. Da ćemo živjeti normalan život i da ćemo biti ravnopravni sa drugima. E tu govorim u dijelu našeg života kroz diskriminaciju s kojom se susrećemo svakodnevno”, zaključuje Duraković.
