To jutro, srušena je Ferhadija. Bio je 7. maj 1993. godine
Čuo se žamor kroz hodnike banjalučke gimnazije. Učenici nižih razreda nisu znali o čemu se radi, ali su ushićeno trčkarali hodnicima i derali se, srušena je, srušena je!
Oni stariji su prepričavali kako je eksploziv postavljan i pod temelje i kako nije bilo lako burgijati kamen da se štapini uglave. Profesori su im mangupski namigivali.
– A ti, mali, što ne ulaziš u školu, prijeteći me lupi po ramenu domar u plavom iskrzanom mantilu sa pogledom južnoameričkog konkvistadora.
– Ne idem više u ovu školu, ja sam u Vojvodini upisan. U Sremskoj Mitrovici.
Okrenuo sam se i nikada više u životu nisam ušao u banjalučku gimnaziju.
Ovo je bila moja priča. Priča školarca koji se susreo sa nečim što je čisto nepatvoreno zlo.
A to jeste bila priroda velikosrpskog četničkog režima. I taj režim je i u miru uništavao i palio sve ono što nije bilo srpsko. Pogotovo objetke Bošnjaka, a najviše džamije.
I ne, da se razumijemo, rat nije imao direktne veze sa tim. Jer, podsjećam, Banjaluka nije bila izložena direktnim ratnim dejstvima. Nikad za vrijeme cijelog rata. Pa su opet, sistematski, uništene sve džamije, ne samo na teritoriji grada nego i na području cijelog entiteta RS. One malobrojne koje su ostale u životu, bile su predmet veeelike znatiželje, a takvih je bilo na nivou statističke greške.
Da podsjetim, prema zvaničnim podacima, na teritoriji Bosne i Hercegovine, srušeno je čak 614 džamija.
I nije to sve. Srušeno je: 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata.
A sad najkonkretnije, Vojska Republike Srpske (VRS), direktno potpomognuta snagama iz Srbije, srušila je 534 džamije, a ekstremisti Hrvatskog vijeća obrane (HVO) još njih 80.
Uništeno je ili oštećeno više od 80 posto od 1144 džamije koliko ih je prije agresije bilo na prostoru BiH.
Pa se odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 7. maj obilježava kao Dan džamija, koji simbolički podsjeća na stradanje, potpuno rušenje ili oštećenje velikog broja džamija, mesdžida i drugih vakufskih objekata tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. godine.
A sad hajmo u period takozvanog mira ili poraća. Godina je 2001. Famozni sedmi maj. Grad Banjaluka. Mjesto: ledina gdje je bila nekadašanja Ferhadija. Polaže se kamen temeljac za izgradnju nove džamije… počinje haos. Četnici organizovano kamenuju autobuse kojim su se dovezili Bošnjaci iz okolnih mjesta, a neki su bili porijeklom i Banjalučani. Srednjovjekovlje u svom punom sjaju. Zločinac se nakon devet godina vratio na mjesto zločina, pa umjesto dizanja u zrak džamija, sad pokušava ubiti ljude.
Na sve strane se čuje, uaaa, uaaa, Turci, i zvuci kamenica. Oni oštri su dobri zvuci, to kamenje udara o asfalt ili zgradu rijaseta ili o autobuska stakla. Oni tupi su udarci kamenica mržnje o ljudsko meso. Kanonada traje i traje. Policajci koji su bili zaduženi za bezbjednost bježe. Ljudi zasuti kamenjem, u svojoj krvi se poginju prema obližnjem zidu. Neki bi prema autobusima, ali autobusi već gore.
Četnička rulja spaljuje autobuse. Teče prva godina 21. vijeka u Banjaluci, u gradu u kome je osam godina prije toga dignuta u zrak Ferhadija, pa ostale banjalučke džamije…
Murat Badić je tog dana čiste duše i otvorenog srca došao iz Cazina u Banjaluku na ceremoniju postavljanja kamena temeljca za srušenu Ferhadiju. Murat Bradić ima porodicu, ima ljude koje voli. Ali tog dana nije uspio biti brz. Pokliznuo se i pao nadomak žardinjere sa cvijećem. Nije se probio do ostalih stradalnika. Jedna kamenica, pa još jedna, pa još jedna. Badić je kamenovan do smrti.
Na jednoj fotografiji AP-a vidi se tijelo čovjeka, a iznad njega četnički humanoidi sa podignuta tri prsta. Likuju nad smrću i ubijenim čovjekom.
Da, bio je to još uvijek ovaj naš 21. jebeni vijek.
Da, počinioci nikad nisu otrkiveni, ni kažnjeni.
Danas, 21 godinu poslije rijetko ko i zna za Murata, a u Banjaluci niko od zvaničnika ni jednom riječju nije pomenuo njegovo ubistvo. Kako to kažu, nije se desilo.
Pamtimo li?
Banjaluka danas. Godina je 2022.(Tekst je iz arhiva). Prošlo je puno od svih ovih događaja – i od rata, i od rušenja dažmija i od nekažnjenog ubistva Badića, ali se suštinski ništa se promijenilo nije. Mržnja i kesnofobija su na vrhuncu. Malobrojni Bošnjaci u Banjaluci su ili getoizirani ili autogetoizirani. Njihova rodbina je odavno u insostranstvu. Poneko dođe ljeti, a i to sve rjeđe i rjeđe.
Ferhadija i novoobnovljena ljepotica Aranudija u svom sjaju usamljeno čekaju bolje dane. Postale su umjesto živih objekata vjere, neka vrsta poluavanturističkih turističkih atrakcija. Ništa više. Na žalost.
Ovakvih pirča ima bezbroj. Svaki grad, svako selo i zaseok u BiH u kome su harali Mladićevi bojovnici, može vam ispričati najmanje jednu ovakvu priču. I sve su optočene gorčinom, sve su obojane krvlju i smrću, pa onda paljevinom i eksplozijama.
Valjalo je uništiti 614 dažmija. Đavolji podvig onih koji se kunu u Boga.
Gledam neku staru dokumentaciju. Gledam olinjale video-klipove iz tog vremena. Gledam snimak tadašnjeg srbijanskog RTS-a na kome voditelji ispred ruševne tek uništene Ferhadije ponavlja navježbanim glasom kako je sve to dio “podvale Srbima“. I tako 200 godina ludila i tzv. podvala Srbima, mislim se u sebi.
Prije nego okončah tekst, pade mi na pamet jedna slika. U Sarajevu, u centru prvoslavna crkva, punog imena Crkva Rođenja Presvete Bogorodice, za vrijeme rata ostala je netaknuta. Precinije pretrpjela je neznatna oštećenje od strane četničkih agresora sa brda. Sarajevo pod opsadom. Srpski vjerski objekti sačuvani. Kao i u Tuzli, u Zenici… bilo gdje. Jer je to ljudski, civilizacijski, jer je to nužnost i normalnost o kojoj ne treba trošiti riječi.
Ali zato Banjaluka, ali zato entitet RS… jasno vam je sve.
Ono što vam možda nije jasno, a to je pusti fakat da bi u slučaju, gluho bilo budućeg rata, sve jednako opet letjele u vazduh džamije po RS-u, dok bi crkve u Federaciji bile sačuvane.
Kako bih vam kazao, nije sve do rata, nešto je i do ljudi u ratu.
Jednostavno je!
