Jedna od tragedija Bosne i Hercegovine je što ni 35 godina nakon formalnog uvođenja kapitalizma ne postoji niti jedna stranka u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti koja bi zagovarala "kapitalistički" princip uređenja društva, tj. sistem male i efikasne administracije, slobodnog tržišta, niskih poreza, digitalizovane javne uprave i slavljenja poduzetništva i privatne inicijative.
Umjesto toga, naše političke stranke organizovane su kao interesne grupe glomaznog javnog sektora koji čini većinu stranačkog članstva, a borba za vlast je borba za to čiji klan će vladati nad tim glomaznim javnim sektorom - od ministarstava i agencije preko državnih kompanija do zdravstva i školstva.
Ogromna većina tih ljudi ima izrazito socijalističke poglede na ekonomiju (jer su školovani i cijeli život rade u takvom ambijentu, ambijentu budžetske raspodjele, a ne rada i stvaranja), tržište i privatne firme posmatraju s velikim nepovjerenjem, predrasudama i prezirom te se fokus njihove političke borbe svodi na jačanje svog, državnog sektora nauštrb onog privatnog i realne ekonomije (to je ta filozofija kada bi ti pohlepnici plaćali više, nama u državi bi bilo puno bolje).
Polupismena bitanga koja živi u vili i vozi automobil od 400.000 KM dok mu radnici skapavaju od gladi slika je koju većina tih umova ima u glavi kada im spomete riječ poduzetništvo.
Da stvar bude gora, njihovo djelovanje potpomognuto je akademskom zajednicom, umjetnicima i velikim dijelom medijima koji tradicionalno gaje antikapitalističke poglede na svijet, te i sami najvećim dijelom žive od države.
U tako skrojenom društvu privatni sektor, posebno onaj njegov najveći dio, mali i srednji, bukvalno je prepušten samom sebi bez glasa u javnosti i bez agenta koji zagovara njegove interese.
Šta je mogao biti rezultat tranzicije s takvim stanjem svijesti i u takvom poretku stvari. Evo upravo ovo što sada živimo.
