Postoji moćan koncept u islamu gdje ako kršimo nečija prava ili prekoračimo etičke granice mi zapravo ‘činimo grijeh prema sebi’. Samougrožavanje se dešava kada kršimo božanska načela ispravnog i pogrešnog, poput zloupotrebe nečije duše, koja je nastala i namijenjena dobru.
Ovaj koncept dovodi me do izgubljene etikete nasihata. Ono što sam primijetila jeste da zapadamo u jednu od dvije krajnosti: s jedne strane postoji samoorganizirana moralna policija. Stara škola je tetka iz džamije koja počinje svoje ispravke sa ‘sestro, mogu vidjeti tvoju auru’. Moderna verzija u svojoj ekstremnoj mutaciji obuhvata prozivanje preko društvenih mreža i posramljivanje za privatne grijehe. Obje nude ‘ispravke’ ukorijenjene u osudama, ruženju i superiornosti i odsutnosti osobnih odnosa, ljubavi i želje za vašim poboljšanjem. Nagovještaj: ako morate uputiti svoj nasihat (savjet) ‘sestri’, prestanite pričati. Ne znaš moje ime. Ne znaš ko sam, šta mi se upravo dogodilo, da li će mi tvoj dobronamjerni ‘savjet’ pomoći ili odmoći. Stoga, zato je sve u vezi tebe, a ne u pomaganju meni. Možda ono što mi je potrebno je topao obrok prije ispravljanja dužine moje suknje. Allahov Poslanik je ispravljao ljude tako što bih ih najprije upoznao, dopuštajući im da saznaju da su voljeni i tek onda s ovog položaja da im želi dobro, pomagao im je da ne čine sebi štetu. Savjet mora proizaći iz ove izvorne paradigme.
No, postoji još jedan ekstrem, jednako štetan. To je ‘Ne mogu se upuštati u maskaradu jer ko sam ja da sudim’. Ovo je prevladavajući problem među mnogim našim mladim ljudima koji su jako traumatizirani moralnom policijom. U osnovi to podrazumijeva posmatranje čak i naših bliskih prijatelja kako se sve više udaljavaju od svoje vjere, a da se čak i ne zapitamo šta se događa jer ne želimo da ‘osuđujemo’. Napravili smo grešku zamjenjujući nebrigu sa ne osuđivanjem.
Postoji još jedna mogućnosti pored posramljivanja i apatije. Možemo biti jedni drugima čuvari, međusobna ogledala, gdje odražavamo stvarnost iz duboke ljubavi. To se ne dešava u javnim objavama. Ona se također ne dešava pretvaranjem da se ništa ne događa i zanemarivanjem onih koje volimo dok ih promatramo kako sami sebe uništavaju.
Volimo da mislimo o sebi kao onima koji ne zlostavljaju druge. A šta je s onim što radimo kad neko sam sebe zlostavlja? Ne bismo li barem trebali privatno s njima razgovarati da saznamo šta se događa i kako da ih možemo podržati ka boljem stanju?
