Praviti ambijent
Petnaest godina poslije, u Srebrenici ima prijatelje među pripadnicima svih naroda, s kojima rado zastane i na ulici i u kafani, a od onih koji su ga svojevremeno s prezirom gledali i vrijeđali njegovu ahmediju, danas doživljava izraze poštovanja.
- Najprije da čestitam Kurban-bajram svim Srebreničanima, posebno srebreničkim majkama, kao i svim vjernicima... Da nisam vjerovao u promjene, ne bih danas bio u Srebrenici. Svih ovih godina uspostavljamo normalne odnose s normalnim ljudima. Ni meni ni, mislim, ijednom Bošnjaku u ovom gradu nikad nisu problem bili ljudi, već ratni zločinci. Danas kada se osvrnem iza sebe, vidim da je moja misija, bez obzira na sva iskušenja kroz koja sam prolazio, imala smisla - kaže u uvodu intervjua za naš list ef. Peštalić
Ima li života za Bošnjake u gradu u kojem je prije 23 godine nad njima počinjen genocid?
- Tvrdim vam da ima. Naravno, nad spomenom imena Srebrenice uvijek će stajati sjena tuge. Nema više onoliko naroda u Srebrenici koliko je to bilo prije genocida - jedni su ubijeni, drugi raseljeni po BiH, po svijetu, ali hvala Bogu i na ovome što je ostalo. Imamo mi bošnjačkih mjesta u RS u kojima više nema nikako Bošnjaka. Mi ovdje, s obzirom na sve probleme vezane uz povratak, možemo biti donekle zadovoljni i ne smijemo stati. Moramo se truditi da ovi koji su se vratili i ostanu u Srebrenici i istodobno praviti ambijent da se i drugi vraćaju. Kada pogledamo kroz šta su sve ovi ljudi prošli, kako nije bilo nikakve strategije ni plana za njihovo vraćanje i pravljenja ambijenta za neki normalan život, onda kažem da je ovo Božija milost da su ljudi izdržali i odlučili da ostanu na svome.
Kupovina kurbana
Od Vašeg dolaska u Srebrenici sagrađeno je dvadesetak džamija. Imaju li džamije svoje džemate ili su slično nekim sredinama samo građevinski ukras mjesta u kojim su napravljene?
- Nas je sedam imama na području općine. Imamo šest aktivnih džemata, od kojih tri, zahvaljujući broju povratnika, sami sebe mogu finansirati. Oni džemati koji ne mogu sebe finansirati, opstaju zahvaljujući pomoći Fonda koji je dolaskom reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića napravljen pri Rijasetu IZ i koji pomaže u finansiranju povratničkih džemata u RS. Povratnici, kako oni starije dobi tako i ovi mlađi, navikli su da imaju svoju džamiju, jer su džamije oduvijek bile dokaz o njihovom postojanju. Ali, osim džamija ljudima trebaju i drugi sadržaji, treba posao od kojeg će živjeti. Možda niste znali, ali više od 70 posto učenika u Osnovnoj školi u Srebrenici su djeca bošnjačke nacionalnosti. Zar to nije podatak zbog kojeg bi, u vremenu u kojem živimo, svaka politika ustala na noge i rekla: Ljudi, kažite šta vam treba. Ja, kao imam, i Islamska zajednica u BiH učinili smo šta je u našoj nadležnosti i moći. Očekujemo to i od drugih.
Zaista, kako i od čega žive bošnjački povratnici u Srebrenici? Od čega izdržavaju svoje porodice, školuju djecu?
- Možda u vrijeme Bajrama trebamo naći neke veselije teme, ali ne mogu izbjeći da ne kažem da mnogi žive veoma teško. Manji broj ih je zaposlen u lokalnoj administraciji, rijetki su dobili posao u nekim firmama, dok većina, oni koji žive po selima, žive od poljoprivrede i stočarstva. Evo, ide Kurban-bajram pa zar nije preče kupiti ovcu za kurban od ovog našeg povratnika nego od nekog švercera iz Srbije, a što se nerijetko događa. Islamska zajednica opredijeljena da se svi kurbani koji idu preko IZ kupe u povratničkim mjestima. Nažalost, postoje stvari na koje IZ ne može uticati.
Kakav je odnos srebreničke dijaspore prema rodnom gradu? Dolaze li, ulažu li u Srebrenicu?
- Srebrenica, čini mi se, i nema dijasporu, kako to imaju neke druge sredine. Oni koji su preživjeli genocid 1995.godine nakon što su otišli u Federaciju, dijelom su se vratili u svoja mjesta, a dijelom i ostali u Federaciji. Mnogo veći dio njih iselio se u zemlje zapadne Evrope, u Ameriku, Australiju... Ti koji su otišli u svijet, čim su zaradili prvi novac, u Federaciji su napravili svoje kuće, kupili stanove, tako da u Srebrenicu dođu nakratko, obiđu rodbinu ako je imaju, 11. jula prisustvuju obilježavanju godišnjice genocida, obiđu mezare članova svojih porodica i vrate se u Federaciju.
Napraviti strategiju
Strahujete li da bi, jednog dana, kada nestane ovih starijih, interes iseljeništva za Srebrenicu mogao prestati? Postoji li ikakva strategija koja bi spriječila takav razvoj događaja?
- Ne strahujem. Razlog je jednostavan – ne postoji Srebreničanin, gdje god da živi, koji nema emociju za Srebrenicu i koji 11. jula ne želi biti u Srebrenici. U to sam se uvjerio bezbroj puta. Dobro bi bilo da postoji strategija koja bi u Srebrenicu privukla što više onih koji su iz nje otišli, ali ja nemam straha da će Srebrenica biti zaboravljena. Ne da to ni običan bosanski čovjek, kao ni svijet. Allah je svakom odredio gdje će da živi, pa tako i meni. Ja nisam rođen u Srebrenici, ali sam ovdje. Moja djeca su ovdje, idu u školu, druže se sa svojim vršnjacima i gdje god da odemo, pitaju kada ćemo kući u Srebrenicu.
Imamo bezbroj razloga da vjerujemo svakoj Vašoj izgovorenoj riječi, ali kako živjeti u uvjetima gdje se svako malo neka politika obruši na Srebrenicu, bilo da negira genocid, pljuje po žrtvama, ili da, demonstrirajući lažnu brigu o žrtvama, pokušava spašavati izgubljeni autoritet?
- Nažalost navikli smo na to. Kad god politici nestane autoriteta ili argumenata za ono što pričaju. ona se zakači za Srebrenicu. Ovo što se dogodilo u NSRS vezano uz negiranje Izvještaja o Srebrenici, posljedica je nepostojanja zakona u našoj državi. Genocid je počinjen, to su potvrdile presude domaćih i međunarodnih sudova i svaka rasprava, bila ona skupštinska ili kafanska, o tome je izlišna. Mene kao čovjeka koji se drži vjerskih postulata življenja više brine psihičko i moralno stanje onih koji predvode narod. Strašno je ako političari iz RS u ovo predizborno vrijeme svojim biračima nemaju ponuditi ništa drugo osim obaranja Izvještaja o Srebrenici i negiranja genocida. Isto tako, kada su Bošnjaci u pitanju, Srebrenica ne smije biti vlasništvo nikakvih regionalnih i općinskih stranačkih odbora i njihovih kandidata na izborima. Haram je, u najmanju ruku grehota, u nedostatku rezultata svog rada, hvatati se za nišane i pričati o tobožnjoj brizi za žrtve. Pa svaki i najnepismeniji povratnik zna koliko se koji političar brine za njih. Zato svima preporučujem da budu što iskreniji kada je u pitanju Srebrenica, jer narod lako prepozna smutnju i laž. Iskrenost prema Srebrenici je adut koji pobjeđuje.
Kako je za Bajram biti u Srebrenici?
- Tu su emocije pomiješane. Istovremeno smo i radosni i tužni. Radosni jer smo doživjeli da budemo tu i da možemo kazati da smo jedini narod u svijetu koji je na pepelu genocida uspio organizirati novi život. A opet, s druge strane, izuzetno smo tužni, jer valja Bajram dočekati s majkama koje nemaju svoju djecu, valja im pogledati u oči, progovoriti neku riječ ohrabrenja. Teško je išta smisleno kazati majci koja, kada vas ugleda na svojim kućnim vratima za Bajram, grohne suzama i kaže: „Bujrum, sine.“ No, ima nešto što želim posebno istaći: Mislim da ne postoje snažnije osobe i veći borci od srebreničkih majki. One su i meni, kao glavnom imamu, velika inspiracija, ohrabrenje i motiv da s porodicom ostanem u ovom gradu.
Hatidžu smo prvu obilazili za Bajram
Nedavno je umrla Hatidža Mehmedović. Prvi Bajram bez nje u Srebrenici. Šta je ona značila za ovaj grad?
- Ovo je prvi Bajram bez Hatidže Mehmedović. Ona je bila moralna vertikala borbe za Srebrenicu, za dostojanstvo žrtava. Bila je dio ne samo moje nego i mnogih porodica u Srebrenici. Punih 15 godina kako sam u Srebrenici, svaki put za Bajram moja supruga i ja prvo bismo obišli rahmetli Hatidžu, pa onda moju majku. Nažalost, u ovoj, ali i u prethodnim godinama, ostali smo bez mnogih majki. Mnoge, kada ih sretnem, vidim kako vehnu od tuge, ali se ne predaju.
Jedna od najljepših srebreničkih priča
Vaša kćerka trenira karate u multinacionalnom timu?
- Tačno je da je moja kćerka Merjem uspješna karatistkinja. Tim koji čine Merjem, Kristina i Andrea, u svojoj kategoriji već su dvije godine prvakinje države u karateu. Ove godine postale su i prvakinje Balkana. One su ne samo uspješne sportašice nego i dobre prijateljice i mislim da je to jedna od najljepših i najuspješnijih srebreničkih priča. One su primjer da se može zajedno, bez obzira na to kako se ko zove i koju vjeru ispovijeda.
Interes koji svijet pokazuje za Srebrenicu najbolji je odgovor negatorima genocida
- Nama je 11. juli veoma važan. Drago mi je da se cijeli svijet interesuje za taj datum i mi kao zajednica moramo napraviti strategiju kako da se to interesovanje zadrži. Interes koji svijet pokazuje za ono što se dogodilo u Srebrenici najbolji je odgovor negatorima genocida. Bezbroj je ekskurzija, kako iz zemlje tako i inostranstva, koje tokom godine posjete Potočare i Srebrenicu. Nadam se da će to interesovanje prema Srebrenici koje ima običan narod prijeći i na politiku.
