Kadrovska politika bošnjačkog naroda nikada u posljednjih 40 godina nije vođena sistematski u skladu sa principima i uzusima koji sposobne, inteligentne i odane državi guraju u prvi plan i na najviše pozicije.
Prvenstveno, političke organizacije, stranke, koje su predvodile nekada muslimanski, danas bošnjački korpus, nisu imale snage ni vizije da među sobom i narodom biraju najbolje predvodnike politika. Bošnjaci su se unutar svog korpusa ponašali na način koji ponajviše sliči Orvelovoj osamdesetčetvrtoj, birajući najgore među sobom na osnovu populističkih i besmislenih obećanja.
Takva obećanja učinila su ih najranjivijom etničkom grupom bivše Jugoslavije, a kasnije i unutar Bosne i Hercegovine. Rat su dočekali bez značajnijeg međunarodnog partnera, politički podijeljeni međusobno, strateški i intelektualno poprilično obezglavljeni. Tako su Bošnjaci nesretne devedesete jedini dočekali vjerujući da rata neće biti i da će disolucija Juge proteći mirno.
A rat je došao, baš u skladu s planovima da se Bošnjaci trajno onesposobe kao narod koji je smetao i smeta hegemonističkim težnjama Srbije i Hrvatske, ali i mnogim težnjama pokvarene Evrope i ološa u međunarodnoj zajednici.
Zbog kadrovske politike kakva je bila tada, a ista je i sada, ofanzivu jedne od najvećih vojnih sila Evrope dočekali su u patikama i trenirkama, sa više ručno pravljenog nego stvarnog vojnog naoružanja. I Bošnjaci su nastavili po starom. Umjesto da shvate da praksa biranja kadrova po principu "ko bliži predsjedniku, taj ide više" je pogubna i opasna, nastavljaju sve identično. Kao da su ti Bošnjaci upali u centrifugalni ciklus krugova samouništenja i nikako da pritisnu spojku za povratak na pravi put. Rat oružjem izdržali su i nisu ga izgubili zahvaljujući srcu koje nikada upitno nije bilo, ali mir će zasigurno izgubiti, domovinu također, nastave li se centrifugalno okretati oko predsjednika i kolektivne sudbine žrtve.
Danas, tri decenije od početka rata Bošnjaci su u identičnoj komi u kakvoj su bili devedeset prve. I danas su im na čelu maloumne vođe, spremne na svaku vrstu izdaje, zarad svoje pozicije. Oko vođa političke siluete sjenke, koje služe kao ogledalo vođi. Krug se vrti i danas, kada smo nezavisna država, u kojoj nam niko ne brani pravo na slobodu, postojanost, vjeru, školstvo... Danas te vođe, ma ko oni bili nemaju niti najmanju mogućnost niti pravo da kažu da im neka komunistička ili bilo koja druga sila nešto brani.
A opet smo zarobljeni!
Zarobila ih fiktivna pamet, stvarna maloumnost, pogubljenost i nepotizam. Zarobili ih budžetski glodavci koji funkcionišu po principu veker sata, kako ih se navije, oni tako i rade. Sa takvima kao komšijama ugrožena je nafaka, sa njima kao predvodnicima društveno - političkih procesa zagarantovan je jedino put nestanka Bosne i Hercegovine, a odveć znamo da Bošnjaci bez BiH nemaju šansu za opstanak. I umjesto da iskaču iz te centrifuge samouništenja, trude se biti gorivo da bi se što brže kretali ka nestanku. Umjesto okrupnjavanja političke ideje i misli kako da konačno ustabile osnovne konture vlasti i naroda, Bošnjaci se trude rasparčati do kraja svoje društveno biće.
Ne znam je li postoji kakva mjera ili neko istraživanje, ali bez razmišljanja bih se smio kladiti da su Bošnjaci narod koji predvodi internacionalnu listu naroda i etničkih skupina po broju političkih stranaka. Uskoro će svaka osrednja mjesna zajednica s Bošnjacima kao većinom imati svoju političku organizaciju. Kao da ih je neko u školi pogrešno učio o demokratiji. Praksa kaže da Bošnjaci u posljednjih nekoliko stotina godina ne mogu da nauče jednu lekciju. Lekciju o tome da im strani faktor nikada ne može biti veći garant opstojnosti od onog iz njihove etničke skupine.
Jer kroz cijelu prošlost bošnjačkog etnosa ovog podneblja uvijek su više vjerovali drugima umjesto sebi i svojima. Takva praksa učinila ih je mučeničkim narodom, narodom koji je u posljednjem ratu preživio jedini priznati genocid, a preživio ih je zapravo puno više.
Krajnje je vrijeme, ako Bošnjaci misle da opstanu, da otvore oči i progledaju, da vide koliko im se ispod celofana nudi svakojakog otrova. Jer, do sada ih je taj celofan sadržaj ubijao prečesto, a oni sve više tražili celofan otrove. Nemaju još puno vremena, celofan sadržaja u beogradskim i zagrebačkim tvornicama neće nestati. Bošnjaci to moraju shvatiti i okrenuti se svom unutrašnjem biću.
U suprotnom, oni će nestati.
