Dirk Planert je 1992. godine bio student u Dortmundu, da bi potom djelovao kao humanitarac u BiH i Hrvatskoj, a najviše u Bihaću – gradu na prelijepoj rijeci Uni koji je dugo bio u okruženju, blokadi, teroru sa svih strana.
Kako se odlučio na taj potez, šta ga je ponukalo, da li je i danas vezan za BiH, neka su od pitanja na koje je Planert, sada novinar, odgovarao za Al Jazeeru.
- Možete li nam reći za početak kako ste došli u Bihać i u BiH za vrijeme rata?
- Do juna 1992. sam studirao germanistiku, politiku i filozofiju, a osim toga sam bio zaposlen na radiju. Na univerzitetu sam, slučajno, vidio fotografije iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Bila su to ranjena djeca u bolnicama. Znao sam: više nije vrijeme za priču, vrijeme je da se nešto uradi. Sljedeći dan - na posao!
Protiv rata nisam mogao ništa uraditi, ali sam znao da mogu pokušati sagraditi most između stvari kojih ima puno u mom svijetu, a malo na drugoj strani, u Hrvatskoj i BiH. Počeo sam dijeliti letke s pozivom na donacije i ubrzo su se našli ljudi koji su mi pomogli.
Moja majka je dijete izbjeglica. Imala je tri godine kada je sa svojom bakom morala pobjeći. Još iz djetinjstva sam znao za priče o gladovanju. Kada sam bio dječak, pitao sam se zašto postoje ratovi? To se pitam i danas. Našao sam odgovor: neko ima nešto od toga! To neko je mnoštvo ljudi. Koliko ljudi se obogatilo zbog rata u BiH?
Bosna je nestala iza drugih ratova
- Kako drugi reagiraju na Vaša iskustva iz BiH? Da li su prosjećni Nijemci upoznati sa svime sto se ovdje zbivalo?
- Ljudi iz moje generacije se u većini slučajeva sjećaju rata, kada ih neko pita za to. Generalnog znanja o historiji skoro i nema. Ima previše ratova. Na Bliskom istoku, Iraku, godinama već u Siriji, ISIL-ov teror, poludjeli američki predsjednik... Bosna je nestala iza svega toga.
U godinama nakon rata sam iskusio da veliki broj ljudi ne želi imati kontakta sa ovom temom. Ne znam da li je to zbog toga što ne postoji interes ili jer su preopterećeni generalno sa temom rat. Malo ih je koji se u razgovoru upuste u ovu temu. Oni su onda najčešće iznenađeni. Malo ih je stvarno zainteresirano. Nekada je to i bolje tako. Ja isto ne želim sa svima govoriti o ovome. U mojoj porodici i krugu prijatelja je to naravno tema.
Ipak, u zadnje dvije godine se desio iznenađujući razvoj događaja. Jedan od onih koji su me podučavali na radiju je napravio televizijsku emisiju u kojoj ljudi 10 minuta ispričaju neku nevjerovatnu priču. On me zamolio da, zajedno sa Elvirom, ispričam priču.
Pristao sam jer je tada politička diskusija o izbjeglicama u Njemačkoj bila na vrhuncu. Ovom pričom je bačeno svijetlo na razloge bijega. To je bila i šansa da se ispriča priča Bihaća i da se podsjeti na ono što je bilo, da se ovdje, također, to ne zaboravi.
Za 13 dana sam imao mali kamion koji je bio pun humanitarne pomoći. Preko jednog Hrvata iz mog rodnog grada sam uspostavio kontakt sa don Ivanom Pajtakom iz Caritasa u Rijeci. Dva dana nakon toga, 15 dana nakon moje odluke, prvi put sam stajao u bombama uništenom gradu. Gospić. Kada sam stajao pred jednom starijom ženom i dao joj paket hrane, a ona nakon toga pala na koljena pred mene i počela plakati, nije bilo više nazad. Znao sam: ovo ide dalje i mora postati veće. Od toga su postale tri godine.
Pola godine sam živio u samostanu salezijanaca i radio sa don Ivanom Pajtakom. Opskrbljivali smo izbjegličke kampove u Rijeci i bolnice u Mostaru, Splitu, Šibeniku, Zadru i Gospiću.
Novine u Njemačkoj su počele izvještavati o „studentu koji je otišao u rat kako bi pomogao“. Kroz to je moja organizacija postajala sve poznatija i dobivali smo više donacija u novcu i stvarima. U Rijeku su počeli dolaziti prvi kamioni iz drugih gradova u Njemačkoj. U prva tri mjeseca je došlo 19 kamiona.
Iz Rijeke samo otišao u izbjeglički kamp u Karlovcu. Tranzitni kamp na trgu. Tada je tamo živjelo 2.500 Bošnjaka koje je Crveni križ evakuirao iz koncentracionih logora i okupiranih gradova. Pošto je to bio nekadašnji logor za ratne zarobljenike, UN tamo nije donosio hranu za bebe ili stvari koje su potrebne djeci i ženama. Polovina tih ljudi su bili žene i djeca. Moj zadatak u Karlovcu je bio da popunim tu rupu.
To se isto odnosi i na 2.500 ljudi u kampu Gaza. Do tog trenutka je moja organizacija Aktion Soforthilfe narasla na 32 filijale u Njemačkoj i gotovo 400 saradnika koji su radili na volonterskoj osnovi. Bez ogromne podrške brojnih ljudi u Njemačkoj sve to ne bi bilo moguće. U Karlovcu sam živio u limenoj konstrukciji u kampu Gaza, zajedno sa 2.500 izbjeglica. U tom periodu sam živio i razgovarao s ljudima koji su bili u koncentracionim logorima. Manjača, Trnopolje...
Kada sam početkom ove godine digitalizirao stari negativ, opet sam uspostavio kontakt sa nekim od mojih tadašnjih prijatelja iz kampova. Jako je lijepo da su oni danas sretni. Jednog dana sam sreo Toma Saurea i Dietera Hoehnela u Karlovcu. Bili su na putu za Bihać. Upoznali smo se. Uspjeli su ući u Bihać i slijedeći dan nakon upoznavanja su se odmah vratili u Bihać. Oni su tada uspjeli ono nemoguće. Dogovorili smo se da i ja sljedeći put idem s njima u Bihać i da se ciljano pripremim za isporuku bolnici u tom gradu. U augustu 1993. godine sam prvi put otišao tamo, u Bihać. Dugo sam želio otići u Bihać jer sam znao da tamo ne dospijeva puno humanitarne pomoći.
- Koliko dugo ste bili u Bihaću i da li ste išli u druge gradove BiH?
- Od augusta 1992. sam bio fokusiran na Bihać. Već prvi put sam vidio koliko je važno da tamo dospije humanitarna pomoć. To se posebno odnosi na bolnicu koja je trebala zavoje, lijekove... Jednostavno sve. Uspio sam uspostaviti kontakt sa tadašnjim direktorom bolnice, tako da sam znao šta je sve potrebno.
U Bihaću sam bio šest puta u periodima od par dana, pa do dvije sedmice. Nekada su bile potrebne sedmice da se uopće uđe u grad. Konvoji su se sastojali od dva do sedam kamiona. Tom i Dieter su tovarili prehrambene proizvode, a ja stvari za bolnicu. Za Božić 1993. bilo je sedam kamiona.
Nakon puta u februaru 1994. sam se brinuo o ljudima koje sam izvukao iz Bihaća. Primjer za to je Alan Talakić. Tada je imao 14 godina, a živio je tri godine kod mojih roditelja, ne kao izbjeglica, nego kao član moje porodice. Istovremeno sam organizirao humanitarnu pomoć za Bihać, ali sam ostao u Njemačkoj.
Krajem 1995. opet je uslijedila velika ofanziva na Bihać. U tom periodu me Stefan Schwarz (njemački Bundestag/CDU) pozvao u Saveznu kuću u Bon. Od tamo smo svaki dan imali nekoliko konferencija za štampu. Veliki svjetski mediji su bili uključeni, po 40 učesnika po konferenciji: CNN, Hurriyet, ZDF, WDR, AFP, Focus, Spiegel, New York Times, Reuters, dpa…
Ujedinjeni narodi su na njihovim konferencijama za štampu u Zagrebu tvrdili da je u Bihaću mir. Preko tih konferencija za štampu smo satelitskim telefonom uključivali gradonačelnika, bolnicu, mog druga Emira Koričića i druge. Oni su pričali o tome šta se stvarno dešavalo u Bihaću. Od toga su nastajale vijesti koje su bile u svjetskim medijima. Nekoliko dana nakon toga je NATO bombardirao aerodrom Udbina.
Tada sam se povukao i osnovao porodicu. Godine 1996. sam onda opet otišao u Bihać i odnio pomoć. Želio sam nakon rata vidjeti ljude u Bihaću, a posebno moje prijatelje. To je bila ideja mog oca. On je prije toga u Rijeci dva puta besplatno donosio, i prilagodio, naočale za izbjeglice i penzionere. To je 1996. želio uraditi i u Bihaću. To smo onda realizirali sa mojim bratom i kolegom mog oca. U periodu od pet dana je 800 ljudi imalo nove naočale.
Nekoliko mjeseci nakon mog posljednjeg putovanja u Bihać je u oktobru 1996. rođena moja kćerka. Onda sam se brinuo o porodici i radio kao novinar.
- Tokom tih boravaka, dolazaka, sigurno je bilo i lijepih i ružnih događaja. Da li Vam je teško prisjetiti se nekog od njih?
- Bilo je stotinu lijepih, ali i užasnih momenata. To neću nikada zaboraviti. Nikada. Od putovanja u Bihać imam posebnu vezu sa ljudima u tom gradu. Posebno sam vezan za porodicu Husnije Kapića i njeno susjedstvo. Husnija Kapić je bio i dalje jeste moj „bosanski otac“. Imao sam jako blizak, prijateljski odnos s njim i nekim drugima.
U tim užasnim trenucima opsade sam upoznao divne ljude. Hrabre, jake i ljubazne. Često sam im se divio i pokušavao se ugledati na njih. Zajedništvo je bilo odlično. Svako je bio tu za svakoga, ljudi su se međusobno pomagali, dijelili su. Kod ljudi u Bihaću nikada nisam osjetio pohlepu, nego samo brigu za susjeda. Posebno je što sam imao priliku da doživim nešto tako, to je poklon.
U februaru 1994. smo, zajedno sa više komšija, spavali u kući obućara Sulje. Njegova kuća je imala tri sprata, druge su imale samo jedan. Njegova spavaća soba je bila najsigurniji prostor u toj ulici. Osjećao sam se malo kao kod kuće. Tamo, gdje imaš dobre prijatelje. U ratu, za razliku od mira, se puno brže upoznaš s ljudima. U ekstremnim situacijama rata emocionalne veze između ljudi puno brže rastu i mislim da su puno dublje.
U februaru 1994. sam 13 dana ostao u Bihaću. Bilo je to usred ofanzive Srba. Padalo je najmanje 2.000 granata na dan. Kao da je bilo jučer, sjećam se ljudi, posebno kada bi nakon nekoliko sati mira opet padale granate, koji su doživljavali smrtne strahove. To je bilo užasno. Tih 13 dana u većini slučajeva pokušavam da potisnem. Puno toga mi se vrati. To su zvukovi i mirisi i onda se sve vrati. Onda osjetim rat. To nije lijepo. S godinama je to postalo bolje, ali Bosna je moja bolna tačka. Nekada se zna i desiti da o tome ne želim pričati, jer je za to u nekim danima potrebno puno snage. Ali ako smatram da je potrebno, onda to uvijek radim.
Jedan od primjera za to je 20. godišnjica Srebrenice u Stuttgartu. Bosanci, koji su to organizirali, su me zamolili da moderiram događaj. Troje mladih ljudi je napravilo program, bilo je 2.000 ljudi. Kratko sam pojasnio zašto Nijemac drži mikrofon u rukama, a ne Bosanac. Kada sam onda spomenuo da mi je poznata situacija u gradu pod opsadom, kroz Bihać, imao sam suze u očima i nisam mogao više ni riječi izustiti. Ispred mene su sjedili ljudi koji su izvukli maramice i obrisali suze, a onda se desio nevjerovatan aplauz. U tom trenutku sam htio da propadnem u zemlju. Onda sam mogao nastaviti normalno govoriti. Kada se događaj završio, strani ljudi su me grlili.
Među djecom u susjedstvu Husnije Kapića bila je i novinarka Aldijana Hadžihajdarević.
Posebna su i moja sjećanja na januar 1994. godine. Tri sedmice su trajale pripreme za one posljednje, odlučujuće, sate: 11 srpskih kontrolnih punktova. Tada 16-ogodišnju Elviru sam uz dosta sreće uspio prokrijumčariti iz Bihaća u Njemačku. Trenutak, kada se majka i kćerka nakon dvije godine opet susreću u izbjegličkom kampu u Njemačkoj, bila je moja nagrada. Kada sam to vidio, bio sam jako sretan, nevjerovatan trenutak. Imali smo nevjerovatnu sreću. Na posljednjoj kontrolnoj tački pred Karlovcem Srbi su pretražili auto. Nisu našli Elviru samo zbog spontanog manevra odvlačenja pažnje.
- Bili ste aktivni i u pomoći Srebrenici nakon rata. Možete li nam reći više o tome i šta mislite o Srebrenici - da li se tom gradu pomoglo dovoljno?
- Godine 2012. sam prvi put putovao u Sarajevo. Želio sam vidjeti Alana i onda dalje za Srebrenicu, jer tamo nikada nisam bio. Bili su izbori. Želio sam to vidjeti. Tamo sam onda odlučio da želim pomoći i u Srebrenici, na taj način da nekoliko ljudi sebi nešto mogu sagraditi i da onda mogu otići. Nije to bila vrsta pomoći kao u ratu, nego pomoć za obnovu.
Radio sam to dvije godine. Otprilike svaka dva mjeseca sam išao u Srebrenicu na 2-3 sedmice. Kući sam radio kao novinar i organizirao logistiku za pomoć. Rezultat je bila pekara, mala farma za piliće i bolnica je dobila nekoliko sprava i stvari koje su pomogle da jedna povrijeđena djevojčica postane zdrava mlada žena, koja se u međuvremenu udala i postala majka. Kada sam je u maju 2013. godine prvi put vidio, njena noga je bila povrijeđena. Bila je malo dijete kada ju je u selu pored Srebrenice pogodio dio granate. Nakon dvije godine od našeg susreta i tri operacije ona opet mogla stajati.
Najvažnije je održati mir
- Prošle su brojne godine od okončanja rata u BiH. Kako sad vidite BiH?
- U Srebrenici je sigurno ekstremna situacija. U Bihaću, na primjer, nisam bio dugo pa ne mogu odgovoriti na to pitanje. Primijetio sam da ljudi iz Bihaća pitaju da li mogu doći u Njemačku kako bi ovdje radili. Da bi dobili radno mjesto u BiH, neki moraju platiti nekoliko hiljada eura. Vidim da je malo ljudi izašlo na izbore. Ove stvari ukazuju na to da nešto nije u redu s politikom.
Možda je i narod tamo mogao samo birati između „kuge“ i „kolere“? Onda čovjek ne izlazi rado na izbore. Znam premalo kako bi to sada mogao ocijeniti. Nadam se samo da mladi ljudi imaju hrabrost da uđu u politiku i da se bave onim što se mora uraditi, kako bi svim ljudima bilo bolje i da neki ne rade samo za svoj džep. Najvažniji zadatak je da održi mir.
Na ljude u BiH i samu zemlju gledam jako pozitivno. Nedostaje mi Bihać. Nekada odem u bosanski restoran. Tamo služe ćevape i bosansku kafu. Tada i čujem jezik. To je jako lijepo i poznato.
Da li se dovoljno pomoglo, to ne znam. Pitanje je prije: koliko je novca međunarodne zajednice prebačeno za Srebrenicu i šta se s tim novcem desilo? Ljudi u Srebrenici skoro i nemaju šansu da poboljšaju svoj život. Nemaju perspektivu. Nedostaje ekonomski poticaj, kao što je slučaj u Njemačkoj i drugim zemljama. Kompanijama se mora olakšati da dođu u taj grad, onda će se možda nešto promijeniti.
- Bili ste i u drugim ratom pogođenim državama proteklih godina. Gdje ste bili i gdje je bilo najteže?
- Od 2014. do 2017. sam kao novinar radio reportaže u Afganistanu (2014. godine), Gazi i Zapadnoj Obali (dva puta), Iraku (dva puta) i Maliju 2017.
Razlika je u tome što sam u drugim državama bio kao novinar. To je nešto potpuno drugačije, jer ne postoji odgovornost za toliko mnogo ljudi. Izvještavati o stanju u bolnici, nije isto kao kada je želite snabdjeti. Također ne nastane tako intenzivna povezanost između ljudi, kao što je bio slučaj u Bihaću. Dvije godine sam radio o Bihaću. U mom srcu su to bili „moji ljudi“.
Sjedio sam, tokom patrole, u Afganistanu noću sa mojom kamerom na tenku. Vojnici Bundeswehra su bili u potrazi za talibanima i tražili su zamke. U Iraku sam bio tri dana bio na frontu sa Pešmergama kod Mosula. U Maliju sam bio u pustinji sa vojnicima Bundeswehra, a tada je bilo 50 stepeni.
Teško je bilo u Gazi. Tamo, na primjer, živi čovjek koji me prati. Jako dobar čovjek, ima nekoliko djece, ženu, a i njegovi baka i djed žive u kući. Kada sam se prvi put oprostio od njih, desilo se nešto slično kao u Bihaću. Ja sam izašao, oni ne. Bio sam sat vremena udaljen od tog mjesta, vraćao sam se na drugu stranu zida, a u tom dijelu grada su pale tri granate. Tek sam navečer preko Facebooka saznao da je njemu i njegovoj porodici dobro. Prošle su 23 godine otkad sam dobijao takve poruke iz Bihaća
Krajem 2017. sam opet bio tamo i intervjuirao sam 14-godišnjeg dječaka koga je nekoliko dana prije toga operirala organizacija koja pomaže djeci. Pričao mi je o onome što je doživio u ratu. Samo je kratko pričao o tome, onda sam ja okrenuo razgovor u drugi pravac. Dječak je bio opušten, a tu su bili i njegovi roditelji. Imao sam suze u očima. To nije niko vidio zbog mojih sunčanih naočala.
Dvadeset i dvije godine nakon rata u Bosni se čini kako je priče djece u Gazi ili priče o izbjegličkim kampovima u Iraku pisao isti autor. Osnova je uvijek ista, samo su okolnosti drugačije.
- Jeste li još u kontaktu sa ljudima u BiH, dolazite li u ovu državu i na Balkan?
- Posljednji put sam bio u Srebrenici 2014. godine. U Bihaću nisam bio dugo godina. Često razmišljam o tome da odem tamo. Jednom ću to i uraditi.
Krajem 2017. sam digitalizirao negativ iz perioda 1992-96. Kada sam prve fotografije podijelio na mojoj stranici, počelo se sve više dijeliti. Našao sam onda neke ljude i poslao im fotografije. Bilo im je jako drago, ali mislim da prije deset godina to ne bi bio slučaj. Tada nije bilo vrijeme za tako nešto.
U proteklih nekoliko godina sam preko Facebooka uspostavio kontakt sa nekim ljudima. Zbog fotografija ih je bilo sve više, a to se pogotovo odnosi na ljude iz Bihaća. Jako je lijepo kada vidim njihove fotografije na Facebooku. Čini mi se da je puno njih sretno. Čak se i jedna djevojčica, koja je izgubila nogu, prepoznala na mojim fotografijama. Mene se nije mogla sjetiti. Dao sam joj tada njene prve štake. Danas živi u Njemačkoj. Kontaktiramo preko Facebooka.
Jednom se želim vratiti tamo i nekom dati hard disk sa svim fotografijama i videomaterijalom. Smatram da tamo pripadaju.
Od Bihaća znam da ljubav prema čovjeku jača ljude, da se mir ne podrazumijeva, da Bog nekad skrene pogled i da mi ovdje u Njemačkoj živimo u raju. Od tada me prate uspomene na rat. I ta riječ: Raj.
