Bosna i Hercegovina…nije samo geografski pojam… To je sveprisustvo istine u životu svakog čovjeka. Ona je dokaz plemenitosti uronjene u prostodušnost. Ona je dokaz da se u razlikama sjedinjuje isto. Ona je Majka, nikada maćeha. Ona je kamen odrednik na kom od davnijeh dana cvjeta bijeli krin… i da znate, jednako miriše na kožu moje majke…
Pričala mi je mati da sam prohodao sa devet mjeseci. Nejake dječije noge nisu mogle da izdrže teret ostatka tijela pa su mi poprimile oblik kao da sam jahao bure ili nekog rasnog dorata. Želja za kretanjem, valjda je i tad bila jača od svega ostalog. Kretanje je život. A čovjek u pokretu, putnik…
Vrlo rano sam osjetio potrebu za promjenom. Nije mi bio mali grad u kom sam se rodio. Naprotiv. Bio mi je i ostao taman. Mali gradovi imaju veliku dušu, pa i ljudi rođeni u njima bivaju širokogrudni. Umiju da cijene važnost običnog. Znaju da žive u mjeri određenoj za čovjeka, onoj količini dovoljnoj da ga po Ijudskosti pamte.
I kad sam krenuo na svoje putovanje, sa sobom sam, u maloj torbi, ponio mirise djedove avlije, među grudi sam stavio one hrastove i bukove šume sa obližnjih planina, u oko sam utisnuo sanjivu dolinu, a u vene tok Bosne, Zgošće i Trstionice da me povedu onoj zelenoj Ijepotici Neretvi, bistroj Trebišnjici, da usred srca sve one nađu odgovore na sva moja unaprijed postavljena pitanja… o sebi… o drugima.
Otisci vremena
Kao mali sam se volio ispentrati na brdo Greben i preturati po njegovim stranama kamenje na kojem sam tražio otisak prošlog vremena, ne bih li našao jedan odgovor o sopstvenom porijeklu. Pronalazio sam fosilne ostatke školjki, riba, raznih insekata, trava, iste donosio kući slažući ih u podrum na opšte nezadovoljstvo starog, jer sam ionako skučen prostor za odlaganje bespotrebnih stvari “koje će nam nekada trebati”, zatrpavao kamenjem, oštrim i sudbonosnim. A kad sam pronašao fosil jednog cvijeta. jasan i prepoznatljiv, taj kamen sam ponio sa sobom u torbi da usidrim njime svoj brod razapetih jedara u smiraju luke, posred širokog mora od moje mlade i nemirne duše.
“Šta će ti taj kamen?”, pitao me stari, “samo ti otežava torbu”
Rekoh mu mirno: “Neka ga, on mi olakšava putovanje, podsjeća me ko sam i odakle sam, te gdje se mogu vratiti, jednom…”
A i moj dolazak sa torbom punom uspomena i kamenom odrednikom je u biti bio moj povratak, dubokom i ljekovitom korijenu mog bivstvovanja. Vratio sam se kući koju su davno napustili oni koji su išli ispred mene. O, kakvog je lijepog kamenja tamo bilo! Sred njega niče drvo, kraj njega niču mirisne trave, posred njega lijeno se sunčaju gušteri, pokoja zamišljena zmija. Jedna me pitala šta nosim u torbi pa joj pokazah kamen odrednik. Zasiktala je mudro, pogledala me oštrim okom i rekla: “Dobrodošao kući! Čovjek koji dolazi u kamene odaje i na pokIon im nosi kamen, onaj je koji kamenu pripada.”
A ja, sav njen
Bosna i Hercegovina… zemlja izvan vremena određenog za prolaznost ljudi. Zemlja dobrih ljudi… dobrih Bošnjana. Blagorodna i žuljevita. Pitoma i divlja. Zlatna i Srebrena. Istočna i zapadna. Sjeverna i Južna. Šumovita i kamenita. Radosna i tužna. Osunčana i memljiva. Dobra i nikada loša. Svoja i ničija.
A ja sav njen. Bezvremeni putnik sa ograničenim rokom trajanja. Tijelo se troši a duša bezvremeno širi. Tipično za ljude koje određuje kamen koji ponesoše sa sobom u torbi. Prođoh Bosnom i Hercegovinom, uzduž i poprijeko. I svuda gdje sam bio vidio sam dobre ljude. A viđao sam crne šume, kamene pustare, žutozlatne ravnice, beskrajne zelene livade, sniježne vrhove, tamne pećine, duboke, plitke, hladne i tople rijeke, planinska jezera, ljekobilje, čičak, dule, ašlame, avlije, džamije, crkve, sinagoge, mostove, kamene puteve, oštre litice što se drže za jedno drvo da ne padnu u provaliju, sokole, vukove, zmajeve…
Sva Bosna i njena Hercegovina u bogatstvu svojih razIika, a svuda ista. I svaki čovjek… nasmijan, širokogrudan, ma duša mu sija u očima kao da veli: “Moja kuća je i tvoja, putniče namjerniče, moja sofra je tvoja sitost, tvoja želja, moja glad, bujrum u svoje”.
Dobri Bošnjani. Svoji, na svome. A svima sve daju. Jedino kamen onaj odrednik ako zatražiš, brecnu se i očima ti kažu: “To se ne dira i ne poklanja! To je sveto mjesto iz kog je nikao moj korijen!” Neshvatljivo drugima, a nama tako blisko i posve logično. Kamen nije mrtva stvar. Da jeste, ne bi od njega po Hercegovini kuće i puteve pravili, za žive… već bi u njih mejte, mrce ubacivali…
Onda kada sam shvatio da moram nastaviti svoj put dalje, jer su one noge i dalje bile nemirne, u međuvremenu očvrsle i djelimično ispravljene, a takva mi i duša, kud bih s njom, izvadio sam kamen odrednik iz torbe i ostavio ga Bosni i Hercegovini na čuvanje i brigu. Jer, znao sam i tad da ću se vratiti.
Tamo ću se vratiti
Naputovah se. Mada postoje mjesta na koja bih opet otišao. Mjesta u kojima sam pronašao istok svojih puteva. Takvo mjesto počiva na Bosforu, tamo gdje se dijele Evropa i Azija, tamo gdje se ne dijele Bizant i Orijent, već se sjedinjuju u savršenom smislu univerzuma. A tamo me sve podsjeća na Bosnu i Hercegovinu. I tamo kad prvi put kročih, imao sam isti osjećaj kao da sam se vratio kući. Gdje pripadam. No ipak, moje mjesto je tamo gdje ostavih kamen odrednik.
Tamo gdje soko nadlijeću tabiju, gdje se poj crkvenih zvona miluje sa ezanskim rijekama… tamo gdje uvire Neretva u Jadran
ili Bosna u Savu ili gdje Drina najzelenije teče, stidIjivo nudeći svoje lice k'o ogledalo ćupriji pašinoj, da se u njoj ogleda i divi svojoj bezvremenosti. Tamo gdje ovce pasu one beskrajne livade po gorskim stranama i visoravnima pa se bjelasaju ko biseri prosuti po zelenoj čohi Hercegovine. Tamo gdje ilidžanski labud zatreperi vazduh svjež igmanski, bijelim krilima k'o duša što je dobrog Bošnjana. Tamo gdje Kozara čuva Prijedorsko polje od hladnog sjeverca, k'o mati kad od zime u skute i med tople grudi, umetne glavu svog čeda. Tamo gdje ciči bakar pod čekićem starog ciganina, i on Bosni i Hercegovini pripada. Tamo gdje je grad nikao na zrnu soli pa sladi sobom majevičke noći izbeharane. Tamo gdje je jedan Stari most, zauvijek mlad. Tamo gdje je Trebišnjica nestala sred pitomog Popovog polja, skrivši svoju stidnoću pred kamenom iz kog je istekla. Tamo gdje je Gatačko polje ravno i stara pradedova kuća od kamena inspiracija mojih putovanja, ogledalo moje budućnosti. Tamo gdje počiva kamen odrednik. Tamo gdje je Bosna i njena Hercegovina… E tamo ću se vratiti…
