U ovom gradu zajedništvo je dio svakodnevice i provodi se kao prirodan obrazac postojanja. Kako to izgleda u praksi, govori direktor Nedret Delić.
“Bosanski Petrovac se nalazi na specifičnoj poziciji. Općina je u Federaciji BiH u Unsko-sanskom kantonu, a graniči s područjem opštine Petrovac Drinić u Republici Srpskoj. Učenici koji su završili osnovnu školu u Driniću pohađaju našu srednju školu, zajedno s učenicima koji su završili osnovnu školu u Bosanskom Petrovcu. Takođe, ove godine dobili smo i nekolicinu učenika iz Drvara koji su u našoj školi pronašli smjerove koji ih zanimaju. Tako se možemo pohvaliti da imamo i učenike iz dva kantona. Moglo bi se reći da je naša škola Bosna i Hercegovina u malom”, kaže direktor Mješovite srednje škole Nedret Delić.
Gradić na padinama planine Grmeč, u kojem se slave velikani književnbosti i slikarstva, primjer je suživota kao prirodnog obrasca postojanja. Program mirovnog obrazovanja koji se u sklopu projekta PRO-Budućnost provodi u 65 osnovnih i srednjih škola u BiH, u ovom se gradiću realizira kao dio svakodnevice.
“Na terenu, među učenicima ili nama nastavnicima nikada nije bilo problema. Problemi se stvaraju na višim nivoima, kod onih koji žele da ih stvore. Mi pokušavamo da to svedemo na minimum. Naši učenici zajedno učestvuju u svim akcijama. Naši vjeroučitelji – pravoslavne i islamske vjeroispovijesti – zajedno drže časove. Septembar je kod nas proglašen za mjesec mira, a učenici tada zajedno učestvuju u različitim manifstacijama. Mi ih učimo da vole prostor gdje žive”, zaključuje direktor Delić.
Svjesni da se u mnogim sredinama u BiH koncepti zajedničkog školovanja izbjegavaju od strane vlasti, pitamo našeg sugovornika da li je bilo prigovora u Bosanskom Petrovcu.
“Zaista nikada nismo imali prigovore, niti od roditelja, niti od lokalnih vlasti, no bojim se, ako se politika previše bude uplitala u obrazovanje, ovo bi nekome moglo zasmetati. Naši učenici slušaju bosanski i srpski jezik, a predaje im profesorica koja je iz Osijeka, gdje je završila hrvatski jezik. Radimo po zajedničkoj jezgri koja je usvojena na nivou Bosne i Hercegovine, tako da obuhvaćamo sve bitno što se tiče nacionalnih grupa predmeta.
Boraveći u Bosanskom Petrovcu, uvjerili smo se da učenici provode vrijeme zajedno i u izvanškolsko vrijeme, i jedino što vide kao problem je nedovoljan broj mjesta za izlazak. U gradu djeluje Vjeće mladih u kojem učestvuju svi mladi iz Bosanskog Petrovca, bez obzira na nacionalnost.
U sličnu praksu zajedništva uvjerili smo se i tokom posjete osnovnoj školi Ahmet Hromadžić. Zgrada ove škole izgrađena je 1958. godine i dograđena 1972. U ratu je objekt bio prilično oštećen, no pristupilo se sanaciji i obnovi kabineta, da bi škola ponovno postala ne samo funkcionalna nego i ugodna za rad. U holu škole nalazimo učeničke radove koji govore o ljepoti različitosti.
Mujesira Kavaz, direktorica osnovne škole ponosna je na zavidne rezultate koje učenici postižu na različitim takmičenjima, pogotovo sportskim, gdje osvajaju medalje na kantonalnom i federalnom nivou.
“U našem kolektivu zajedništvo kreće iz same učionice. Nama bi bilo nezamislivo da provodimo dvije škole pod jednim krovom. Zaista imamo divnu saradnju sa roditeljima, učenicima i mi kolege među sobom. Svi obilježavaju sve praznike i nama je to prirodno. Vjeroučitelji svaku generaciju odvedu u bogomolju druge vjere, tako da polaznici islamskog vjeronauka odu u crkvu, i obrazno – polaznici pravoslavnog vjerunauka posjete džamiju. Mali smo grad, svi se poznajemo i pomažemo onoliko koliko možemo
Pored centralne škole, adaptirano je osam područnih jedinica, ali zbog nedostatka učenika trenutno se nastavni proces odvija u samo jednoj područnoj školi – Krnjeuša. U toj područnoj školi radi se po nacionalnoj grupi predmeta srpskog jezika, istorije, geografije, moje okoline i vjeronauke.
Nažalost, najveći izazov sa kojim se suočava ovaj gradić je odlazak stanovnika, pogotovo mladih porodica. Na taj načlin smanjuje se i broj učenika, kojih trenutno, u jedinoj osnovnoj škli u Bosanskom Petrovcu ima oko 350. “Kada ode porodica koja ima dvoje ili troje djece, to se veliki ubitak za našu zajednicu”, kaže direktorica.
Ali ima i onih koji su odlučili da ostanu. Kako smo se uvjerili, na ovom području može se dobro živjeti od stočarstva, poljoprivrede i šumarstva. U grad se useljavaju porodice s područja Travnika, Jajca, Drvara, čak i jedna porodica iz Njemačke. Posla ima za one koji hoće da rade, rekla nam je dirketorica Kavaz.
U holu škole su panoi koji prikazuju Branka Ćopića i Ahmeta Hromadžića, kao književnike koji obilježavaju ovaj prostor. Učiteljica Milena Petković rekla nam je više o tome:
Branko Ćopić rođen je i rastao s jedne strane Grmeča, a Ahmet Hromadžić s druge strane. Njihovo naslijeđe proteže se kroz nastavni plan i program i djeca su upoznata s njihovim djelima. U školi posebno obilježavamo i 11. oktobar kao dan rođenja po rođenju Ahmeta Hromadžića.
Svakog oktobra se u Bosanskom Petrovcu organizuju Skenderovi dani, manifestacija posvećena velikom Skenderu Kulenoviću. U gradu imamo spomen muzej slikara Jovana Bijelića i redovno sa djecom obilazimo izložbene postavke. Sa ovog područja potiče i naš poznati slikar i grafičar Mersad Berber. Zadatak nas, nastavnika, je da djeci približimo ljepotu pisane riječi i umjetnosti, te da potenciramo kulturu našeg grada”, kaže učiteljica Milena Petković.
“Mi smo, Grmečlije, ljudi posebnog i stamenog karaktera, vedrog duha, otvorenog uma i srca. Putnici koji dođu u naš grad nikada neće ostati ni gladni ni žedni. Odavde su potekli mnoge znamenite ličnosti, kovao se karakter i upornost svakog pojedinca. Kada vozite prema Bosanskom Petrovcu i dođe do Bravskog polja, uvjerite se kako vam se širi pogled i srce. Prosto imate osjećaj da letite. To su osjećanja koja se ne mogu opisati”, pojašnjava učiteljica Petković.
Ovaj kraj poznat je i po specifičnoj hrani koja odražava prirodna bogatstva za uzgoj stoke i krompira, i nadmorsku visinu od skoro 700 metara.
“Naša izvorna hrana su ‘kumpijeri i basa’ (krompiri i vrsta mladog sira i vrhnja). U gradu imamo nekoliko kulinarskih manifestacija, kao što su “Dani kumpijera i base”, “Kobasicijada” i “Kosijada”. Nalazimo se na nekih 700 metara nadmorske visine i to zahtijeva jaču hranu. Pamtim oštre i vedre zime koje sam ovdje provodila u djetinjstvu, kada sve bljeska i sjaji, baš kao u Ahmetovim pričama. Mogao se vidjeti i zečić i medvjedić i patuljak, baš kao u priči”, prisjeća se učiteljica Petković.
Njena kolegica Sanja Radošević, koja se u Bosanski Petrovac 2000. godine preselila iz Goražda, prisjeća se svog iznenađenja nakon što je prvi put vidjela visoki snijeg.
“Pitala sam šta će im štapovi pored ceste za snijeg, a onda sam vidjela da toliko snijega može napadati da se štapovi jedva vide. Nažalost, posljendjih godina toga više nema. Klimatske promjene osjete se čak i ovdje”, zaključuje.
Foto:Radio Sarajevo
