Na današnji dan 1.maja (petak) 1992. sa svojih ognjišta nakon 50 godina ponovno su protjerani mještani podgrmečkih sela Velikog Dubovika,Arapuse,Zalina,Jasenice,Polja,Potkrša,Potkalinja…
I ovaj put odsječeni,nemoćni i u okruženju očekivali su svoju sudbinu…Bosanska Krupa je već napadnuta prije 10 ak dana a njeno muslimansko stanovništvo protjerano na lijevu obalu rijeke Une,pale su i prve žrtve.
U cazinsku krajinu gdje su mnogi spas našli 1941.ovaj put nije se moglo,Bosanska Krupa je vec bila prva borbena linija i prolaza nije bilo.
Tadašnje „ratno predsjedništvo srpske opštine bosanska krupa“ odlučilo je da se muslimansko stanovništvo sa ovih prostora iz „bezbjednosnih razloga“ evakuiše u Sanski Most.
Tako su za svega nekoliko sati ova podgrmečka muslimanska sela ostala bez svojh stanovnika,zavladala je pustoš,tuga…a sve ono što je godinama stvarano nestat ce u pljački,paljevini i rušenju.
Zaista je teško riječima opisati stanje u koje smo se tada nalazili,a kiša koja je tog dana padala samoje pojačavala osjećaj tuge i bola koju smo proživljavali.
I dok su kolone napuštale ova mjesta mnogi su se iskretali sa suznim očima da još jednom,možda i posljedni put vide svoje ognjište,svoju dzamiju,njivu…
Tužne kolone Arapušana,Dubovičana,Jaseničana,Zalinjara krenule su putem Sanskog Mosta,putem u neizvjesnost…
Dolaskom na područje općine Sanski Most utočište smo našli kod rodbine i prijatelja u sanskim mjestima Modra,Vakuf,Gorice,Fajtovci,Kamengrad i ostali. Ono što treba napomenuti i što nikad ne smijemo zaboraviti jeste gostoprimstvo naroda ovih mjesta kod kojih smo našli utočište.
U narednim mjesecima zajedno sa domaćim stanovništvom smo proživljavali zaista težak period.
Uslijedila su hapšenja,maltretiranja,odvođenja u logore,a nažalost i ubistva. Mnogi su završili u logorima kao što su Manjača,Kamenica kod Drvara,zatvori u Palanci,Jasenici,osnovna škola u Bosanskoj Krupi u kojima su proživljavali najstrašnije torture i mučenja, a nažalost i ubistva. Kosti mnogih su pronađeni po raznim jamama i masovnim grobnicama kao što su Jama Zvečarka,Jama Lisac i ostale,a za mnogima se još traga.
Hvala Allahu i borcima Armije BiH koji su oslobodili naše krajeve dočekali smo da se vratimo u svoja mjesta.
Ono što smo zatekli dolaskom u naša oslobođena mjesta je zaista bilo užasavajuće. Mjesta u kojim 92.nije bilo apsolutno nikakvih ratnih dejstava su popaljena i porušena. U Velikom Duboviku je 90% objekata sistematski minirano i porušeno,gdje se jasno vidi namjera naših neprijatelja da se tu nikada niko ne vrati.
Iako smo rasuti po cijelom svijetu moramo se vracati i dolaziti u naše krajeve kako zbog onih kojima je želja bila da se nikad ne vratimo tako i zbog najboljih sinova naše domovine koji su svoje živote dali za ove naše krajeve.
Ovdje smo rođeni,ovdje smo živjeli i ovdje ćemo ako Bog da i umrijeti,ovdje su mezarja naših predaka.
Ovi događaji su naša bliska historija o kojoj moramo pisati i koje se moramo sjećati kako nam se nebi nikada više ponovili.
DA SE NE ZABORAVI – DA SE NE PONOVI
