Piše: mr. Suad Mahmutović
Gdje god otvoriš neki kanal na internetu, neko vazi, a odnedavno su predavanja počeli držati studenti, pa čak i učenici. U pravilu je ispred njih neka pozamašna knjiga u koju “pobožno” gledaju. I naravno, sve to objave putem interneta. Nerijetko se pozivaju na čuveni hadis Poslanika, a.s. da su Ulema nasljednici Božijih poslanika. Ispade da je svaki medresalija nasljednik Božijih poslanika. A nije to baš tako.
Biti alim je velika stvar. Postoje iznimno ozbiljni uvjeti da bi čovjek takvu titulu ponio.
Međutim, je li problem u njima ili u njihovim učiteljima? Imaju li ta djeca svoje učitelje koji “mudro”” šute na njihov amaterizam? Da li o našoj dragoj vjeri može svako govoriti? Naravno da ne može. Ali, isto tako je činjenica da se rijetko kritički odnosimo prema sadržaju, formi i kompetencijama govornika. Naravno, svaka kritika mora biti umjesna i argumentirana. U konačnici, dobro im je dati makar savjet. Ali, taj savjet mora biti pravovremen.
Mladi ljudi najčešće znanje o vjeri traže putem interneta, jer tako brže dolaze do informacija.
Nemaju strpljenja da pročitaju neku knjigu od kompetentnog autora. Statistike govore da 18,6 % mladih ljudi u našoj zemlji nije pročitalo niti jednu knjigu. Ništa nije bolje stanje ni u susjednim zemljama. Poražavajuće su to činjenice. Još je gore s onima koji su nešto malo pročitali i umislili da imaju sve znanje ovoga svijeta.
Ima ona latinska izreka: Timeo hominem unius libri – Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu. Strah zbog takvih “znalaca” je opravdan. Mlade ljude treba upozoriti da se vjera sa interneta ne uči! Značajan broj onih koji su tako postupali, je zalutalo.
Pogledajmo i silne knjige koje se pišu bez nekih ozbiljnih recenzija, a sve u svrhu misije na koju se obično autori pozivaju.
Postavlja se pitanje: gdje su rezultati takvog “misijskog” djelovanja? Jesu li Bošnjaci možda zbunjeni količinom informacija koje im se nude? Malo ko konsultira ili se poziva na autentičnu ulemu.
A kako je nekad bilo?
Možda je najbolji primjer imam Malik. On je svoju Muvettu (Utrveni put) pisao četrdeset godina, a onda ju je dao sedamdesetorici medinskih alima da je pregledaju i daju svoje mišljenje. Od 100.000 hadisa, koliko je poznavao, Malik je u svoju Muvettu uvrstio oko 10.000. Naknadnom obradom ostalo ih je 1720 među kojima su mišljenja ashaba i tabi’ina.
Ovaj velikan nije imao komplekse koje današnji intelektualci imaju. U to vrijeme je pitao najuglednije alime Medine za mišljenje. Važno mu je bilo da Allah Uzvišeni bude zadovoljan njegovim radom. Vjerujemo da zaista i jeste. I još nešto, postoji predaja da su mu došli učenici i upozorili ga da se pojavilo još nekoliko muvetta. On im je dao čuveni odgovor: “Ono što je u ime Allaha, ostat će”. I zaista, danas ima samo jedna – Malikova Muvetta. One što su pisane s nekim drugim namjerama, više ne postoje.
Nije li to dovoljan razlog da razmislimo o hiperprodukciji današnjih izdanja?
Knjige se napišu za svega nekoliko mjeseci. Veliki broj autora samo formalno ispisuje imena urednika i recenzenata jer to iziskuje zakonska regulativa prilikom štampanja knjiga. Zapravo, da bi knjiga doživjela katalogizaciju u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu mora imati pozitivnu recenziju. Uglavnom je to jedan ili dva recenzenta. Neki od njih prihvate tu ulogu, a da prethodno i ne pogledaju sadržaj knjige.
Istinska kritika ne postoji. Neke od takvih knjiga će zasigurno nestati jer nemaju stvarnu vrijednost. Nisu pisane u ime dragog Allaha na kojeg se autori stalno pozivaju. Ono što uradimo, kažemo ili napišemo u Njegovo ime, će sigurno ostati decenijama poslije nas. Hoće, ako Bog da.
