Alen je završio medresu u Cazinu, nakon čega upisuje Medicinski fakultet u Sarajevu, a da bi u želji da uči arapski jezik otišao u Jemen.
- Nakon dvije godine studija, tačnije 2007. godine otišao sam u Jemen kako bih učio arapski i bavio se izučavanjem Kur'ana, a sasvim slučajno je to bila baš ta država. Prvi moj utisak kada sam došao u Jemen je bio očaravajući. Jer je Sana, glavni grad Jemena, živuća historija, to je grad muzej, sve građevine su stare na stotine i hiljade godina, a ljudi tu i dalje žive. A ja kao ljubitelj orijentalistike ostao sam očaran time – priča Kurtović.
Kaže da je nakon učenja jezika nastavio da studira u Sani, a da je, kada je bio završna godina, 2015. godine počeo strašni rat.
- Meni koji sam preživio rat u Bosni to je bilo zastrašujuće, prolazile su mi slike iz prošlosti svih onih dešavanja u Bosni. Posebno su zatrašujući bili avionski napadi. Sana je bila avionski bombardovana svaki dan i noć. To su bila bombardovanja, posebno navečer, i sve do jutra. Sve to me vraćalo u situaciju u Bosni jer sam se i Cazinu još kao dijete bojao aviona, ostao mi je jezivi strah kada bi kod nas u ratu zasvirale sirene – kaže Kurtović, te dodaje:
- Međutim, s vremenom smo se navikli na ta bombardiranja, koliko se čovjek može naviknuti na to, ali postala je to svakodnevnica. Kao i kod nas što smo navikli u ratu. Završio sam fakultet i u međuvremenu sam se oženio i počeo raditi u državnoj bolnici.
Kaže da iako radi kao ljekar, plaća nema već šest godina.
- Ovdje plaća nema već jedno šest godina, jer je sve blokirano, nekada daju pola plaće. Zamislite samo da je u državnim bolnicama recimo u ljekara opće prakse plaća 100 dolara, i kada vam plate 50 dolara, kako čovjek da živi. Težak je život iz nekoliko razloga, nemaju primanja, a i oni što imaju, primanja su mala. Država u ratu je blokirana tako da većinom što se uvozi je veoma skupo, a i dolar je skočio – pojašnjava.
Ističe kako većina Jemenaca žive od danas do sutra, a da je meso za njih pojam.
- Ako imaju piletinu, pola pileta, to je za njih kao za nas Bajram. Siromaštvo je tako veliko da veliki broj djece umire od neuhranjenosti, što se može vidjeti i po izvještajima UN-a. Ja se kao ljekar u bolnici susrećem sa veoma potresnim scenama, veliki je broj ljudi sa hroničnim bolestima i dosta oboljelih od raka. Većina njih ima metastaze, te trebaju zračenje i kemoterapije, a to bolnice ne mogu da im pruže – kaže Kurtović.
Kaže da tu vrstu terapije pruža samo jedna bolnica na području Jemena ili da za liječenje moraju ići van države za što nemaju novac.
- Došla je jedna žena oboljela od raka, a koji se rasprostranio na glavu, mozak, izgubila je vid i trebala je na terapije čekat više od mjesec. To je jedna od najtežih priča sa kojom sam se susreo. Doveo ju je suprug u nadi da će ozdraviti. Zamislite kada saznate da vam lijeka nema, da biste morali otići vani da se liječite, a oni došli iz nekog sela i nemaju ništa. Kada su saznali kakvo je stanje, rekla mu je da se on vrati kući, a da nju ostavi da umre. Mi smo joj prikupili novac i uplatili za kemoterapije i lijekove, a nažalost preminula je par mjeseci poslije – priča Kurtović, te dodaje:
- Ljudi sa hroničnim bolestima ostaju kući čekajući da umru. Nedavno sam ušao u kuću i vidio jednu staricu kako leži, plavih usta, nema kisika, i jedva diše, i kaže: "Ja to tako dok ne umrem". Nemaju nikakve opcije. Ogroman je broj bolesnih jer se ne mogu liječiti. Ovdje su bolnice bile slabe i prije rata, a sada naročito kako je rat. Toliko je iznemoglih i gladnih. Katastrofa zaista – kaže Kurtović.
Kurtović kaže da su njegovi prijatelji i on odlučili prošle godine za ramazan da se udruže kako bi prikupili novac i pomogli stanovništvu.
- Kupovali smo hranu, dijelili ljudima, kupovali lijekove i pružali im pomoć. Dosta se ljudi odazvalo na našu akciju, isto kao i ove godine. Rezultat tog mog humanitarnog rada je to da sam još više upoznao siromaštvo i život kakvim žive stanovnici Jemena – kaže sagovornik, te dodaje:
- Sve više sam vidio tu težinu života koji ljudi žive. Kada vidite šta je jedan obrok te porodice, šta imaju za iftar, rižu i hljeb. Za jednu porodicu, ako im daš jedan pileći batak, to je za njih radost. Zamislite onda kako se živi. Ali i povrh svega toga ti ljudi nisu klonuli duhom. Kao ni mi u Bosni i Hercegovini. Mislim da smo i mi bili i sretniji jer smo znali cijeniti život i znali smo cijeniti i ono malo što imamo. Sjećam se u Bosni, kada bi došlo brašno, kroz to neko crno tržište, koliko smo se radovali kada se može napraviti bijeli hljeb. Ovdje se živi od danas do sutra, ako čovjek ima da jede danas, sretan je i zadovojan i ne misli na sutra.
Ističe kako je upoznao ljude koji prose, a koji su inženjeri, profesori, koji su imali normalan život, ali zbog ratnih dejstava ostali su bez poslova, bez plaća i nemaju od čega da žive.
- Fotografije koje idu u svijet samo su 70 posto težine života koji ljudi žive. Kada biste ušli u bolnicu gdje ja radim i kada biste vidjeli ljude koji imaju rak i koliko pate i kada ja dođem kao ljekar kod njih, to su tako potresne scene iako mi je to svakodnevnica – kaže.
Priča kako ljudi žive veoma teško jer se ne mogu adekvatno liječiti jer se ne mogu hraniti pravilno i jer ne mogu sebi priuštiti normalan život.
- Djetetu je radost kad mu daš jednu bombonu, kada poredimo sa djecom u Evropi i njihove želje, to je tužno. Većina djece hoda bosa. Situacija je stvarno žalosna, posebno ko se bavi humanitarnim radom jer sve više upoznajete njihove živote i tu težinu, a treba se žrtvovati i pomoći. Kada se sjetim rata u BiH, bilo nam je drago kada dođe bilo kakva pomoć. Kako smo se radovali kada nam neki unproforac da neku čokoladu. A ovim ljudima treba sve, treba im hrana, trebaju im lijekovi – navodi Kurtović.
Ističe kako su Bosanci i Hercegovci dobri ljudi koji pokazuju da nisu zaboravili ratne strahote.
- Kada dijelimo pomoć, plačemo i mi na tu težinu života, posebno zbog djece koja žive u tim uvjetima, u jednoj sobi živi cijela porodica i nemaju ništa osim jedni druge – kaže Kurtović.
Najvažnije je, kaže, da duh ljudi nije uništen, da su koliko-toliko radosni i da su sretni i kada dobiju malo.
- Zanimljivo u životu u Jemenu je da nas male stvari čine sretnim. To mi daje snagu da ovdje živim jer pomažemo ljudima i duhovno smo ispunjeni. Jemenci su veliki vjernici, vole Allaha dž. š. i Poslanika, uprkos svim tim ratnim zbivanjima i svoj toj krizi, oni nikad nisu klonuli duhom. Džamije su uvijek pune. Kada je ramazan, djeca pjevaju, raduju se dolasku ramazana, ljudi poste, treba doživjeti ramazan u Jemenu. Navečer od akšama čaršija oživi.
Jemen je prelijepa zemlja sa prelijepim morem, sa bogatom historijom.
Kaže kako Jemenci vole Bosnu i Hercegovinu.
- Nas Bošnjake pomagali su u ratu, dove su se ovdje učile za Bosnu. Nikada nisam imao probleme, živio sam kao jedini stranac u nekim četvrtima, nikada nisam naišao ni na šta osim na ljubav i poštovanje i za njih je Poslanik a. s. rekao da su najblažih srca i zaista jesu. To su ljudi tako dobrog srca, blagi i milostivi – zaključuje Kurtović.
