Gradi Hrvatska ovaj most kako bi teritorijalno uvezala svoj krajnji jug s „ostatkom“ države.
Koliko je smislena gradnja strahovito skupoga mosta koji će ulaskom BiH u Evropsku uniju postati skoro pa nebitan, pitanje je za zvanični Zagreb. Istina, njegovom izgradnjom i Evropska unija uvezuje svoj tzv. šengenski prostor, pa se Brisel i nije baš upuštao u rasvjetljavanje međunarodno-pravnoga aspekta ovog građevinskog poduhvata u smislu jesu li prekršena prava BiH na pristup otvorenom moru, kako prenosi Avaz.ba.
Kroz Neum do krajnjeg juga
Bilo kako bilo, tek ostat će činjenica da će do izgradnje mosta građani i roba Republike Hrvatske morati ići kroz Neum da bi stigli do svog krajnjeg juga. No, prolaze li kroz teritorij BiH odnosno kroz Neum na način uobičajen u prelascima državne granice?
Ako je suditi po jednom bilateralnom sporazumu postignutom još 1998. godine, onda je odgovor negativan. Riječ je o Sporazumu o slobodnom tranzitu kroz teritorij Republike Hrvatske u i iz Luke Ploče i kroz teritorij Bosne i Hercegovine u Neumu. Sjeća li se iko tog sporazuma? Je li išta od njega ostalo? Ko je imao koristi od njega i kako se dogovarao?
Sporazum o Neumu i Luci Ploče – tako je prepoznat u medijskom prostoru i političkoj retorici – dugo se dogovarao. Temelj za njegovo donošenje nalazi se u Vašingtonskom sporazumu, kojim je kreirana današnja Federacija BiH.
U vremenima iznimno zategnutih odnosa Bošnjaka i Hrvata, a posebno Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i nije bilo nimalo lako postići dogovor o Neumu i Luci Ploče. Još u startu njegovog dogovaranja, Hrvatska je bila posve nezainteresirana za ovaj sporazum. Faktički, dugo je šutjela, nalazila razne izgovore da ne sjedne za stol sa bh. stranom i započne razgovore o rješavanju slobodnoga prolaska svojih roba i građana kroz teritorij BiH u općini Neum i korištenju kapaciteta Luke Ploče bh. privrede. Naravno, razumljivo je ovakvo držanje zvaničnog Zagreba spram Sporazuma o Neumu i Luci Ploče, jer se u tim vremenima kroz Neum prolazilo, a da se uopće nije imao dojam da se ulazi i izlazi u BiH.
No, taj komoditet Hrvatskoj nije dopuštala administracija Sjedinjenih Američkih Država (SAD), te je tadašnji predsjednik SAD Bil Klinton imenovao svog specijalnog predstavnika koji će raditi na donošenju Sporazuma o Neumu i Luci Ploče. Bio je to Ričard Sklar (Richard). Imao je Sklar i svaku vrstu podrške Žaka Pola Klajna (Jacques Paul Klein), bivšega zamjenika visokog predstavnika u BiH.
Sklar preuzeo glavnu riječ
Preuzevši glavnu riječ u dogovaranju Sporazuma o Neumu i Luci Ploče, Sklar je bukvalno natjerao zvanični Zagreb da se aktivno uključi u dogovaranju ovog sporazuma. Nakon skoro tri godine razgovora, došlo se do teksta Sporazuma koji je bio prihvatljiv objema stranama. Konačno, Sporazum je potpisan u Zagrebu 22. novembra 1998. godine. Potpisali su ga Alija Izetbegović i Franjo Tuđman.
Međutim, Parlamentarnoj skupštini BiH trebalo je nešto više od godinu da da saglasnost na Sporazum. Ta je saglasnost od Parlamenta BiH dobivena 3. decembra 1999. godine. Nakon toga je Sporazum otišao Predsjedništvu BiH, jer je ono ovlašteno za potpisivanje i slanje na objavu u „Službenom glasniku BiH“ ovakvih sporazuma. I tako, 23. marta 2001. godine Sporazum potpisuje tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Živko Radišić. U „Službenom glasniku BiH“ Sporazum o Neumu i Luci Ploče je objavljen 14. maja 2001. godine. Treba li posebno naglasiti da Sabor Republike Hrvatske Sporazum nikada nije ratificirao iako je na njemu bio potpis Franje Tuđmana.
Šta je od momenta stavljanja Tuđmanovog potpisa na Sporazum uradila Republika Hrvatska? Ništa. Ustvari, ništa pozitivnoga. Naprotiv.
Teško se oteti dojmu da je zvanični Zagreb Sporazum potpisao skoro pa s neskrivenom figom u džepu. Jer, još dok se sušila tinta s Tuđmanovim potpisom na Sporazum, hrvatska javnost je svakodnevno bombardirana stajalištima svakovrsnih eksperata koji su ocjenjivali da Hrvatska gubi suverenitet u Pločama. Jašući na krilima neobičnoga domoljublja, Hrvatska nikada nije dala na korištenje bh. privrednicima kapacitete Luke Ploče na način kako je definirano Sporazumom o Neumu i Pločama. Naravno, za sve to vrijeme i roba i građani Republike Hrvatske slobodno prolaze kroz bh. teritorij u općini Neum.
Uporedo s iznošenjem ideja kojima bi se izbjegao prolazak kroz Neum, zvanični je Zagreb radio i na tome da se Sporazum o Neumu i Pločama i pravno učini ništavim. Kako?
Izmjenama prvobitnog teksta Sporazuma. I BiH je i na to pristala sve s ciljem da Sporazum bude ratificiran u Saboru Republike Hrvatske.
Stranac u komisiji zasmetao vladi
Prvo je Zagreb u vrijeme vladavine SDP-a – premijer je bio pokojni Ivica Račan - tražio izmjene člana 9. Sporazuma. Ovim je članom predviđeno formiranje komisije od sedam članova koja bi arbitrirala u eventualnim nesuglasicama u provedbi Sporazuma. BiH i Hrvatska bi dale po tri člana, a sedmi član bi bio imenovan od Međunarodnog suda za pravo mora. Dakle, bio bi stranac. E, taj stranac je zasmetao Račanovoj vladi, jer, kako su govorili, narušava suverenitet Republike Hrvatske. Eto, i tu se Zagrebu izišlo ususret. Ali, ratifikacije u Saboru – nema.
Kako se bližio ulazak Hrvatske u EU, tako se nastavilo sa novim „izvoljevanjima“ Zagreba. Pa se tražila izmjena člana 11. Sporazuma. I to je BiH prihvatila, te u junu 2013. godine tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija sa tadašnjom prvom potpredsjednicom Vlade Republike Hrvatske Vesnom Pusić u Briselu potpisuje tzv. Zajedničku izjavu o tumačenju i primjeni člana 11. Sporazuma o Neumu i Pločama. I, pogađate, ni nakon ovoga Hrvatski sabor nije ratificirao Sporazum.
No, sve da Sabor i ratificira Sporazum s izmjenama koje je pretrpio, to više nije Sporazum koji je prošao svu pravnu formalnost u BiH. Odnosno, to nije Sporazum kakav je objavljen u „Službenom glasniku BiH“ 2001. godine.
I šta sad: čini se, ništa. Ukoliko se bh. vlast ne probudi i ne zapita ima li naša država ikakvoga uporišta tražiti od zvaničnoga Zagreba da joj se stave na raspolaganje kapaciteti Luke Ploče na način kako je to regulirano Sporazumom o Neumu i Luci Ploče.
Uludo potrošene pare
Luka Ploče je najviše svojih modernih kapaciteta izgradila u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Sve što je izgrađeno, namijenjeno je privrednom razvoju, prije svega, Bosne i Hercegovine.
Valjda iz tog razloga Luka Ploče je izgrađena skoro u cijelosti novcima Bosne i Hercegovine. Raspadom Jugoslavije i nepoštivanjem Zagreba Sporazuma o Neumu i Luci Ploče ispade da je BiH uludo potrošila pare.
Tunel ispod Neuma najluđa ideja
Da bi se na neki način kutarisao tereta što mu nameću obaveze poštivanja Sporazuma o Neumu i Luci Ploče, zvanični je Zagreb počeo razmišljati o modalitetima na koji bi mogao izbjeći njegovu praktičnu upotrebu. Pa se krenulo sa raznim idejama. Kako to obično biva u ovakvim političkim igrarijama, prva je ideja bila najluđa. To je ona o tunelu ispod Neuma, odnosno cijelom dužinom bh. obale, a to je čitavih 21 kilometar i 200 metara.
Eh, nakon ove ludorije na red je došla ideja o izgradnji tzv. neumskog koridora. Zamisao je bila zvaničnog Zagreba izgraditi neumsku zaobilaznicu – dakako, kroz bh. teritorij – koja bi faktički imala status eksteritorijalnosti.
Treća ideja Zagreba: izgraditi tunel, ali ovoga puta ispod mora. Pa su se lomila koplja je li pametnije tunel ispod mora ili da se „izroni“ pa izgradi most iznad mora. I prelomio je zvanični Zagreb: pravit će se most. To je ovaj s čijom se gradnjom započelo: Pelješki most. Dakako, i ovom pričom je Zagreb odgodio davanje na korištenje kapaciteta Luke Ploče bh. privrednicima.
