Pred BiH je jedno bitno pitanje: hoće li strani investitori stići prije nego svi radno sposobni iz nje pobjegnu.
S obzirom da doznaka i penzija (onih što im se može ući u trag) iz dijaspore stigne triput više nego stranih investicija, moglo bi se reći da Bosnu i Hercegovinu više muči pitanje kako proširiti dijasporu nego kako privući strane investicije.
Zna to svako ko je jednom učestvovao na izborima: bez stranih investicija se nekako i može, ali bez dijaspore teško.
Podliv mozgova
Razlozi zbog kojih ljudi iseljavanju, opet, spadaju u istu grupu razloga zbog kojih investitori ne dolaze.
U Indeksu globalne konkurentnosti, Svjetski ekonomski forum pobrojao je 15 takvih u sekciji „Najproblematičniji faktori za poslovanje u BiH“: neefikasnost birokratije, korupcija, porezne stope, politička nestabilnost, nestabilnost administracije, pristup finansiranju, poreske regulative, restriktivna radna regulativa, kriminal i krađe, slaba poslovna etika radne snage, neadekvatno edukovana radna snaga, neadekvatna opremljenost infrastrukturom, nedovoljan kapacitet za razvoj inovacije, devizni sistem, inflacija i slabo javno zdravlje.
Istih ovih 15 problematičnih faktora, samo ne istim redom, Svjetski ekonomski forum naveo je i za Švajcarsku, koja prema Indeksu zauzima prvo mjesto.
To nas dovodi u vrlo neugodnu poziciju: da mislimo kako Švajcarska i Bosna i Hercegovina imaju iste probleme. Pitajući se pritom zašto Švajcarskoj ide, a Bosni i Hercegovini ne. Bez obzira na sve sličnosti problematičnih faktora za poslovanje u BiH i Švajcarskoj, ono što u BiH brine i zaposlene i nezaposlene, i odlazeću radnu snagu i dolazeće investitore jest standard. Primjerice, u Švajcarskoj je sa dvije prosječne švajcarske plate moguće izdržavati četvoročlanu porodicu, a u Bosni i Hercegovini nije.
Da bismo iz ovih problematičnih razloga za razvoj poslovanja uopšte mogli dobiti neke natuknice, moramo poći od pretpostavke da politiku, ekonomiju i kulturu pokreće svijest, ne država, a pogotovo ne dijaspora.
Kad bi BiH bila Švajcarska
Tada bismo morali postaviti neka očigledna pitanja: kako to da u Švajcarskoj parlamentarci rade na dnevnice, a u BiH imaju plate veće od guvernera iako parlamentarne većine nema? Potom, kako to da je Švajcarska u jednoj zgradi smjestila predsjednicu, Vladu i dva doma skupštine, a nama za to trebaju dvije sarajevske opštine?
Kako to da univerzitetski profesor od svoje plate može triput mjesečno zakupiti brod i cijelu noć ploviti Rajnom, a bosanskohercegovački profesori jedva to mogu triput u životu? Umiru li u Švajcarskoj djeca od rijetkih bolesti jer za njihovo liječenje nema novca, a za zveckanje oružjem, paradiranje i prikazivanje sile mogu da se izdvajaju milioni? Raspisuju li se u Švajcarskoj referendumi na osnovu kojih se ne desi ništa?
Može li u Švajcarskoj političar koji osvoji 300.000 glasova organizovati događaj koji država smatra neustavim i da li na tom događaju generali pozdravljaju automotosavez? Može li se u Švajcarskoj za kvadrat trotoara pred Predsjedništvom kupiti Golf 4, itd.
Od svih bitnijih pitanja koja upravo vrtim, jedno zbilja duboko zalazi u patologiju. Nastalo je u Bazelu, gdje sam zadnji put aktivno prisustvovao ćakulanju o BiH koja bi mogla postati Švajcarska.
Gledao sam prema mostu Bezeichnung (Mittlere Brücke) iz 1226. godine, na tromeđi Švajcarske, Njemačke i Francuske, i pitao se: Kako ga niko za sve ove godine nije porušio? Pitanje tada nisam postavio, jer sam očekivao da će odgovor glasiti „zašto bi?“. Iz bosanskohercegovačke pozicije, to bi bio najpogrešniji odgovor ikad. Iz Švajcarske, gore bi bilo jedino da sam pitao koliko vam mrtvih glasa.
Zamislite tek da sam tvrdio, kao što Bosna i Hercegovina već u to vjeruje, da se bolje može živjeti od dijaspore nego od investicija. Ili da Bosni i Hercegovini tvrdite, kao što Švajcarska u to već vjeruje, da više budućnosti ima u stranim investicijama nego u doznakama iz dijaspore.
Tek to ne bi bilo potrebno, jer razlika je vrlo očigledna: investicije su, čije god bile, uvijek strane, a dijaspora je uvijek naša. Kao što je naše uvijek bolje nego strano. Da ne dužimo sad o tome, vidjećete i sami za koju godinu kako nam Švajcarska neće zavidjeti na dijaspori, a mi njoj na stranim investicijama hoćemo.
Bez obzira što imamo iste problematične faktore u poslovanju.
