Ljudi bez državljanstva, poznatiji i kao apatridi, žive na margini i nevidljivi su za siste, i institucije. Sve ono što je najvećem broj stanovnika normalno, poput zdravstvenog, socijalne pomoći ili obrazovanja, nedostupno je za gotovo tri hiljade apatrida, koliko ih je u Hrvatskoj.
U zagrebačkom Čučerju živi 53-godišnji Goran Medić, apatrid koji pravno ne postoji i nema ničije državljanstvo.
- Kao da ne postojim, niti sam Hrvat, niti sam Bosanac, niti sam Srbin. Ništa - rekao je Goran za RTL-ovu Potragu.
Goran je rođen 1968. godine u Osijeku, odakle mu je majka, a otac je godinu prije njegova rođenja došao iz Bosne.
- Živim u Hrvatskoj. Stalno sam u Hrvatskoj. Tata i mama su mi srpske nacionalnosti. Znači čak i oni, pokojni tata i mama posjeduju dokumente, imaju domovnicu, meni ne daju. Eto, ne znam zašto - rekao je Goran.
Dodao je da je njegova majka državljanstvo dobila kad se Hrvatska osamostalila, a otac 1993.
Tražio državljanstvo nekoliko puta
- Stalno su mi odbijali. Tražio sam ja tu u Petrinjskoj u MUP-u. Kao da se sprdaju sa mnom, imao sam takav utisak, rekao je Goran potom prepričavajući što su mu rekli u Petrinjskoj:
- Mediću, dođi drugi put, pa dođi što ja znam j*** ga".
Kazao je da je "izgubio živce" jer je bio više puta u MUP-u.
- Mi smo za Gorana u biti saznali negdje 2018. godine na poziv Centra za socijalnu skrb u Dubravi kad je on imao neku povredu, završio u bolnici i kad se otkrilo zapravo da čovjek nema dokumente - rekao je Dragan Milić iz Projekta građanskih prava Sisak, koji je partner UNHCR-a, organizacije koja brine o ljudima bez državljanstva.
Za apatride često doznaju kad završe u bolnici.
Milić je za Potragu kazao da je Goran u nekoliko navrata pokušao regulirati svoj status, odnosno državljanstvo u Republici Hrvatskoj.
- Nije uspio, i znate, kad ne uspijete, povučete se na marginu društva, tu živite neprimjetno sve dok se nešto ne desi ili dok ne dođete pod udar organa represija ili nečeg - dodao je Milić.
Istakao je da pritom u matične knjige su, u Goranovom slučaju, upisali Bosanski Petrovac, rodno mjesto njegovog oca.
- Međutim, nažalost, zbog rata u Bosni i Hercegovini tamo su izgorjele matične knjige. Njegov otac je stekao državljanstvo Republike Hrvatske 1993., rješenjem MUP-a i nije obnovio upise u Bosni i Hercegovini tako da ni Goran nije mogao obnoviti svoj upis za to matično područje - pojasnio je Milić.
Tako je rođeni Osječanin postao čovjek kojeg Hrvatska ne želi, a nije ni bosanski državljanin.
- Cijeli život sam u Hrvatskoj. I sad sam ja stranac zato što je moj tata došao 1967. godine, našao moju mamu i ja sam se tamo rodio. I sad sam ja po tati neki Bosanac, a ispostavilo se da mi više nije ni tata Bosanac - ispričao je Goran svoju priču.
Milić eje rekao da je trebalo više od godinu da iskompletiraju dokumentaciju za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.
- Međutim, ono što je problem kod svih ljudi apatrida ili neutvrđenog državljanstva je da je teško prekinuti taj začarani krug. Da bi mi dokazali da je on čovjek neutvrđenog državljanstva ili apatrid mi smo trebali regulirati njegov status u RH, znači, odobrenje privremenog boravka. Da bi išli na odobrenje privremenog boravka, on mora imati neko prebivalište ili boravište u RH, a on živi ovdje u nekoj napuštenoj imovini za koju nema nikakve dokumente, papire i s tim ne možete pred MUP. Da bi našli neke novce da bi mu platili najam nekog stana na koje bi mogao prijaviti prebivalište, on mora imati OIB - objasnio je problematiku Milić.
Kuću u kojoj živi su mu darovali
Goran je kazao da su mu kućicu u kojoj stanuje od 1994. dali ljudi te da ne zna čija je, navodno od "nekog pilota" koji je preminuo. Premda živi u jednoj sobici, nema vode, ali ima vanjski zahod, a struju mu je dala susjeda, Goran govori da mu je u toj kući lijepo. Dodao je i da je dobio dvije ili tri jednokratne pomoći te kako radi sve živo, kao fizički radnik.
S obzirom da se nije mogao legalno zaposliti, Goran neće moći imati penziju u budućnosti, a ne riješi li mu se državljanstvo, neće imati ni pravo na socijalnu naknadu.
- Ja bih se volio zaposliti, htio bih raditi u nekoj firmi. Nisam lijenčina, volim raditi ovako - rekao je.
U UNHCR-u su se dosta namučili zbog njegovih papira za prijem u državljanstvo.
- I tu je postojao problem nadležnosti MUP-a koji će to zaprimiti. Znači, mi smo to pokušavali urudžbirati ovdje u Zagrebu pa nije išlo. Pa smo slali u policijsku upravu Požeško-slavonsku zato što je tamo navodno imao zadnje prebivalište. Pa eto tako urudžbirano i sad je to već godinu i po u fazi postupanja - pojasnio je Milić.
