Bezbroj puta sam u raznim prilikama slušala govor Denisa Bećirovića. I kad slušam Denisov govor, odmjeren, precizan, smislen, odrezan, uvijek imam dojam kao da je sad otkinuo dio kamena i oblikovao ga svojom ljubavlju prema zemlji i svojom odvažnošću i odlučnošću da bude dostojni sin svoje Bosne I Hercegovine.
Činjenica da je historičar, čovjek duboko zaronjen ne samo u burnu i dostojanstvenu historiju ove prkosne zemlje, nego još i više okrenut njenoj budućnosti, dodatno popunjava sliku o ovom mladom i iskusnom naučniku i političaru.
Njegovo aktuelno političko djelovanje, način kako to radi konkretnim prijedlozima i inicijativama, njihovim sadržajem i smislom, pokazuje da je duboko svjestan stanja u kome se nesretno našla naša domovina, stanja koje joj prijeti neizvjesnošću, nestabilnošću, nazatku.
Prijeti stanju u kojem nikad nije bila.
Zaista, BIH je na svojoj raskrsnici. Ona se mora opredijeliti: ili će se okrenuti jačanju svojih institucija, napretku i poštivanju ljudskih prava i sloboda, ravnopravnosti i jednakopravnosti, izgradnji infrastrukture koja će je ubrzano povesti ka EU, solidarnosti i napretku ili će tapkati u mjestu, životariti i teško odolijevati nasrtajima mnogih trećerazrednih kreatura koji je niti vole niti razumiju, kojima je um pomućen pohlepom i mržnjom, zapletenim u, za njih, neraskidivo klupko.
Hoće li BIH dozvoliti da joj djeca okreću leđa i odlaze, poklanjajući svoje znanje i kapacitete svuda po svijetu? Hoće li bosanskohercegovačke majke, i Srpkinje, i Hrvatice, i Bošnjakinje i Ine, dozvoliti da im djeca bježe u neke daleke prostore, nadajući se teško zarađenoj crkavici, koja bi im mogla malo olakšati staračke, usamljeničke dane?
Pa zar nam nije dosta politika koje su nas natjerale da po vrletima i jamama ove zemlje još uvijek tragamo za kostima svoje djece?
Treba li da po zemljama Evrope tragamo za svojom djecom, vođeni ponovo istom politikom?
