Za većinu ljudi sa ovih prostora, Liban i Bejrut su simboli rata, podijeljenog društva, političkih i vjerskih nesuglasica. Građanski rat koji je bjesnio punih 15 godina ostavio je brojne ožiljke i usporio razvoj države. Liban i danas ima brojne probleme, te su rijetki posjetili ovu državu i njen glavni grad koji se diči istorijom dugom više hiljada godina.
Jedan od rijetkih je i Banjalučanin Srđan Šajinović, koji je ovog januara prvo posjetio Kipar, a potom i Liban.
U planu je bila i Sirija, ali je od ovog putovanja morao odustati zbog kašnjenja vize.
Na Kipar je otputovao sa prijateljima iz Bosne i Srbije. Iznajmili su kola i za 7 dana ovu ostrvsku zemlju obišli “uzduž i poprijeko”. Ono što ih je osvojilo jeste lijepa priroda, lijepo vrijeme i brojni ostaci starih manastira, crkava i hramova iz perioda antičke Grčke. Posjetili su Limasol, Larnaku, podijeljenu Nikoziju, Kireniju, grad Pafos, sa brojnim nalazištima, mozaicima i grobnicama kraljeva, potom manastir Kykkos, brojne prirodne znamenitosti, plaže, kanjone i litice sa nevjerovatnim pogledom.
U turskom, inače šarmantnijem dijelu, obišli su i plaže na kojima morske kornjače ljeti polažu jaja.
“Obzirom da je svrha putovanja na Kipar bila prije svega zabava, nisam mnogo toga saznao o ovoj zemlji. Ipak, ne možete, a da ne primijetite komplikovanu situacija na Kipru. Na ulazu u Sjeverni Kipar postoji granični prelaz, zastava i natpis da ulazite u drugu državu. Postoji određena tenzija i drama oko te granice. Primjerice, ukoliko vam na sjeveru udare pečat, niste u mogućnosti da se vratite na jug”, priča za Buku Srđan.
Tek nakon posjete Kipru uslijedila je prava avantura - posjeta Libanu, druženje sa lokalnim stanovništvom, upoznavanje različitih kulutura, religija, političkih protivnika i izuzetno bogate prošlosti ove države.
Odmah na samom početku, bilo mu je jasno da nema mjesta predrasudama i stereotipima o Libanu i da je prava istina potpuno drugačija.
Liban je, naglašava, prije svega jako lijepa, gostoljubiva i malena zemlja, oko pet puta manja od BiH. Uglavnom svi ljudi govore francuski, engleski i arapski, dok je libansko društvo vjerovatno najotvorenije društvo na Bliskom istoku, a Bejrut, zbog svoje kosmopolitske atmosfere, odavno poznat kao “Pariz Bliskog istoka”.
U geografskom smislu, riječ je o potpuno izolovanoj zemlji. Sa jedne strane Liban okružuje more, sa druge nesigurna Sirija, a sa treće Izrael, sa kojim je Liban u stalnom sukobu, a granica je zatvorena i nemoguće je iz jedne zemlje preći u drugu. Takođe, ukoliko imate pečat Izraela u svom pasošu, nećete moći, kaže Srđan, ni pod kojim uslovima, ući u Liban.
“Većina ljudi pri pomenu Libana ili Bejruta pomisli na Hezbolah, razrušenu zemlju, terorizam i neku vrstu islamskog radikalizma, ali takvo razmišljanje je daleko od istine. Ljudi su otvoreni, pa čak i u mjestima gdje Hezbolah u potpunosti drži vlast. Hezbolah je inače jedna velika nepoznanica i predstavlja neformalnu vojsku, mnogo jaču i bolje naoružanu od formalne vojske. Pritom je sastavljen od šitskih muslimana i finansira ga Iran. Zbog svega toga prate ga kontroverze, ali ako pitate većinu ljudi u Libanu šta misle o njima, reći će vam da je Hezbolah jedini sposoban da im pruži prijeko potrebnu odbranu od ljutog neprijatelja – Izraela”, ističe ovaj Banjalučanin.
Obzirom na ratnu prošlost ove države, od 1975. do 1990. godine trajao je građanski rat, interesovalo nas je da li su vidljivi ratni ožiljci, te koliko se osjeti napetost i vjerske podjele.
Kaže da se napetost ne osjeti u tolikoj mjeri, ako se izuzme vojno prisustvo na mnogobrojnim punktovima na putevima i po gradovima širom Libana: “Svako malo naiđete na neki vojni punkt. Vojnici nisu neprijatni, ni prema lokalcima, ni prema turistima, samo rade svoj posao. Vaše je samo da usporite vozilo, otvorite prozor da vojnik može da vidi putnike i eventualno identifikuje nekog sumnjivog. Vjerske podjele su prisutne, daleko više nego kod nas. Liban ima 18 religija, oni ih nazivaju sektama i nije baš uobičajeno da, ukoliko ste hrišćanin, kupite stan u muslimanskom dijelu grada. Ponekad se čak u takvim slučajevima dešavaju peticije kojima se vrši pritisak na novog komšiju da se iseli. Svi lokalci znaju u kojem dijelu grada ili zemlje živi koja zajednica i u pravilu se ne miješaju između sebe. Politički sistem je organizovan na način pomalo sličan našem “nacionalnom ključu”. Sve važne sekte zastupljene su u vlasti. Liban je po Ustavu hrišćanska zemlja i predsjednik ove zemlje je uvijek hrišćanin. Istovremeno, Premijer mora biti pripadnik Sunita, a predsjedavajući u Parlamentu mora biti šitski musliman. Tragovi rata nisu pretjerano vidljivi, iako je posljednji rat vođen 2006. godine, između Izraela i Libana (Hezbolaha). Ipak, tek pokoja ruševina u Bejrutu danas podsjeća na rat”.
Ono što ga se posebno dojmilo jeste ekstremno prijatno i gostoljubivo stanovništvo Libana.
Ovdje vas svi, kaže Srđan, pozivaju na ručak, čaj, druženje, odbijaju novac i žele da vas počaste, ugoste i pokažu svoju zemlju u najljepšem svjetlu. Stoga ukoliko nekoga na libanskim ulicama upitate za smjer, ne treba vas iznenaditi što će ostaviti sve što u tom trenutku radi, poći sa vama i dovesti vas tačno do mjesta koje ste tražili.
“Ljudi su istovremeno i tradicionalni i moderni. Jako otvoreni i gostoljubivi. Ulice Bejruta subotom naveče ne razlikuju se od ulica Beograda ili bilo kojeg drugog evropskog grada. Brojni skupi automobili jure popularnim bejrutskim kvartovima, dok su djevojke lijepe i dosta polažu na izgled. Mnogo se pije, a još više puši. Cijena domaćih cigareta od pola evra po kutiji sigurno doprinosi tome”, opisuje Srđan koji je gotovo čitav Liban obišao za 7 dana.
Na jako malenom prostoru smješteno je toliko toga: mnogo lijepe prirode, mnogo kultura i religija, različitih ljudi i ostataka starih civilizacija.
Dok se čak i u januaru oni malo hrabriji kupaju na obalama Sredozemnog mora, potrebno je oko sat vremena vožnje da se stigne do snijegom zavejanih libanskih planina, okruženih kedrovim šumama.
Nažalost, za evropske standarde, prilično je prljavo i svijest ljudi o ekologiji nije naročito razvijena.
“U Libanu sam boravio u jednom od predgrađa Bejruta, kod prijateljice i njene porodice. Tu mi je bila baza, a svakog dana obilazio sam neko drugo mjesto. Tako sam posjetio drevni Anjar, Balbek sa Bakusovim i Jupiterovim hramom, Bejrut, stari Biblos, jedan od najstarijih gradova na svijetu danas pod zaštitom UNESCO-a, Tripoli, Sajdon, Nabatieh, planine sa kedrovim šumama i selima u kojima stanovnici žive od uzgoja kanabisa, nevjerovatne pećine-jeita Grotto sistem od dve odvojene, ali u isto vreme međusobno povezane krečnjačke pećine, impozantne dužine od gotovo 9 km i neponovljive plaže. Inače, Bejrut je tokom svoje istorije 7 puta uništavan i građen iz pepela, zbog čega ga Libanci nazivaju Feniksom. Po istoriji ovdje bukvalno hodate, o čemu svjedoče brojna nalazišta iz perioda feničanske kulture, kao i krstaškog, rimskog, grčkog i kalifatskih perioda. Sam Liban se u Bibliji pominje 75 puta, što dosta govori o tome koliko je ovaj prostor star i važan”, priča naš sagovornik, koji je sa nama podijelio i zanimljivo iskustvo koje je imao tokom boravka kod jedne porodice u Nabatiehu, gradu u kojem je Hezbolah na vlasti i u kojem uživa stopostotnu podršku tamošnjeg šitskog stanovništva.
Tom prilikom su mu pokazali ožiljke na glavama muških ukućana, koji nastaju tokom Ašure, svečanosti na kojoj šiti noževima sijeku kožu na sopstvenoj glavi, pokazujući time solidarnost sa mukama kroz koje je prošao Imam Husein, Muhamedov unuk.
Obzirom da je Damask, prijestolnica Sirije, udaljena tek stotinjak kilometara od Bejruta, želio je posjetiti i ovaj drevni grad. Libanci, pa i domaćini kod kojih je odsjeo, često odlaze u Siriju, dobro poznaju tamošnje prilike i tvrde da je posjet Damasku u potpunosti bezbjedan. Ipak, na sreću Srđanovih bližnjih, viza iz Damaska nije stigla na vrijeme, tako da je Siriju mogao da posmatra samo iz 5 km udaljenog, drevnog Anjara.
Na kraju ove nesvakidašnje avanture, pri povratku na Kipar, doživio je još jedno prijatno iznenađenje. Priredila ga je prijateljica kod koje je boravio, inače jedna od tri žene pilota u Libanu.
“U avionu za Kipar, stjuardesa me je smjestila u udobnu prvu klasu, kojom se nikada ranije nisam vozio, a trenutak prije polijetanja ponovo mi je prišla i povela u kokpit, tako da sam polijetanje mogao da posmatram sjedeći u kokpitu, sa trojicom pilota. Uzlijetanje je zaista posebno iskustvo, a Bejrut noću sa visine izgleda nevjerovatno, kao i bilo koja velika svetska metropola. Zaključak –Liban je nešto potpuno drukčije od onoga što sam mislio da ću zateći”, rekao je na kraju razgovora za Buku banjalučki putoholičar, koji na blogu www.easttothesun.com objavljuje priče sa svojih mnogobrojnih putovanja.
