Štete koje nastaju krađom drvne mase nisu velike samo u materijalnom smislu, nego takvim nesavjesnim ponašanjem prema jednom od ključnih prirodnih resursa rastu i druge opasnosti – ekološke, sigurnosne, zdravstvene.
Balkanske šume još uvijek su velike i bogate, ma koliko se čovjek „trudio“ ogoliti ih, pa ne prijeti opasnost po njihov nestanak, reći će stručnjaci, no dugoročno, generacije koje tek dolaze sigurno će se suočiti s problemom. I događat će se sve češće poplave, pokretati klizišta, a proizvodnja kisika – potrebna svim živim bićima – odavno je ugrožena.
Konstatirajući kako su stvarni podaci o obimu ilegalnih sječa mnogo veći od registriranih i da su uz značajne ekonomske štete, one ekološke mnogo veće, Ahmet Lojo s Katedre za uređivanje šuma na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu ukazuje i na devastaciju ekosistema, ali i pojavu klizišta. S jedne strane, konstatira, „sječe bez provođenja zaštitnih mjera protiv namnoženja štetnih insekata na ostavljenim dijelovima stabala, a što se uobičajeno radi pri provođenju redovnih planskih sječa, stvara žarišta za razvoj štetnih insekata odakle se oni dalje šire po šumi i izazivaju ulančavanje šteta“. S druge strane, koncentriranje sječe na male površine, tzv. gola sječa, izazivaju pojavu površinske erozije zemljišta, ali i preduvjete za pojavu klizišta.
Ekološka svijest građana je značajno izražena, navodi, ali ona „nije pretočena u konkretne akcije na značajnijoj zaštiti prirodnih resursa, šuma i rijeka“. I uz sve to, „još uvijek se na ilegalne sječe gleda kao na neki socijalni problem“.
Čuvari ne rade vikendom
„Pošto vlasti nisu obezbjedile stanovništvu normalne uslove za ostvarenje prihoda dovoljnih za normalan život, svjesno zatvaraju oči pred povremenim krađama šume od strane seoskog stanovništva, koje nema sredstava da kupi drva za ogrjev. To je počelo da poprima obrise organizovanog kriminala, gdje se siječe (krade) i tehničko drvo za pilansku preradu. Čuvari šuma ne rade subotom i nedjeljom što je apsurd, tako da tim danima lopovi slobodno rade“, primjećuje Lojo.
Problem je mnogo dublji, nastavlja. U tom kontekstu, ukazuje kako se „loše organizovana čuvarska služba u prošlosti, slabi zakonski mehanizmi čuvara šuma kao službenog lica pri vršenju njihovog posla, nedostatak adekvatnog nadzora nad radom samih čuvara šuma mogu riješiti samo donošenjem novih zakonskih propisa“. I u tom smislu smatra da činjenica po kojoj, primjerice, entitet Federacija BiH posljednjih deset godina nema zakon o šumama, „govori o prioritetima i svijesti političara koji su za to zaduženi“.
„Najodgovornija institucija za sprečavanje ilegalnih sječa je policija, koja jedina ima snagu i pravne mehanizme za izuzimanje sredstava kojima se vrši ilegalna sječa i posječene (ukradene drvne mase). Sporo rješavanje predmeta šumskih krađa na sudovima i teško dokazivanje krivice počinioca, male kazne za počinioce i kada se osude, samo stimulativno djeluju na razvoj te nelegalne aktivnosti“, konstatira Lojo.
Šumama se loše gospodari
Ni aktivisti nemaju precizne podatke o razmjerima štete koja nastaje krađom drveta, ali su čvrstog stajališta i po njima nema dileme – „šumama u Bosni i Hercegovini jako se loše gospodari“. Tim riječima, uz dodatak da „u krađi šume učestvuju mnogi – od preduzeća koja bi se trebala starati o šumama do pojedinaca – i za neke to je unosan biznis, za druge način pukog preživljavanja“, aktualnu sliku opisuje Anes Podić iz sarajevske Eko akcije.
I on primjećuje kako su širom BiH i dalje česte ili potpuno ilegalne sječe „u kojima nerijetko učestvuju i oni kojima je posao da ih sprečavaju ili se to tek ovlaš prekrije tankim slojem prividne legalnosti“. Mali tračak nade donijeli su kantoni u sastavu Federacije BiH, jer je njih devet od deset donijelo vlastite zakone o šumama. No, jedini od njih, Hercegovačko-neretvanski, nema zakona. U njemu se, konstatira Podić, nalaze i vrijedna staništa endemskih vrsta i zaštićena područja prirodnih vrijednosti.
„Brutalna sječa munike, endemskog i plemenitog drveta, koja se već godinama dešava po Prenju i Čvrsnici, a posljednjih sedmica je intenzivirana na Crnom Polju (Prenj), vjerovatno je jedan je od razloga zašto novog federalnog zakona o šumama nema ni na vidiku. Munika je širom područja kojeg nastanjuje (dijelovi Balkana i južne Italije) zaštićena“, navodi.
Prava jagma za drvetom
„U Federaciji BiH, gdje se nalaze njena najvažnija staništa u BiH, mogla je biti sačuvana i na drugi način, primjenom odredbi federalnog Zakona o zaštiti prirode. Međutim, nadležno federalno ministarstvo okoliša i turizma je propustilo sve rokove za donošenje pravilnika bez kojih se kaznene odredbe zakona ne mogu primjenjivati“, dodaje Podić.
Pozivajući se na podatke Agencije za statistiku BiH, navodi kako se tri četvrtine bh. stanovnika grije drvetom, a gotovo jednoj trećini drvo je jedini energent za spremanje hrane.
„Posljednjih godina u BiH je prava jagma za drvetom – povećan je broj tvornica koje proizvode pelete od drveta, u pogon je pušteno nekoliko velikih toplana na drvo, uz redovne mušterije, proizvođače poluproizvoda i proizvoda od drveta. U seoskim zajednicama je zbog masovnog iseljavanja sve manje radne snage koja je podmirivala drvetom dio stanovnika u gradu. Sve je to dovelo da je ove godine širom BiH došlo do porasta cijena ili čak nestašica ogrjevnog drveta. Održivost šuma i ogrjevnog drveta koje iz njih dolazi su za mnoge siromašne stanovnike BiH uslov fizičkog opstanka“, konstatira Podić.
Alarmantna situacija u Srbiji
Situacija nije ništa bolja ni u susjedstvu, također bogatom šumama. Novinari koji prate (i) problematiku ilegalne sječe šuma, poput Roberta Kasumovića s portala Mašina, ocjenjuju situaciju „alarmantnom“.
„Seče se gde se šta stigne, bez brige o starosti i važnosti šume za lokalni ekosistem i bez brige o divljim životinjama. Seča se odvija ili od strane građana koji se bave prodajom drva za ogrev ili posredstvom javnog preduzeća Srbijašume. Krađe se vrše i u državnim i u privatnim posedima koje niko ne obilazi“, objašnjava.
Po njegovim riječima, šume u Srbiji nemaju nikakvu zaštitu, a sječa postaje sve intenzivnija jer je i potreba za drvetom veća, zbog visokih cijena daljinskog grijanja. Budući da dosta planinari, često viđa i poznaje ljude koji žive od prodaje drveta. I gotovo svi koje poznaje, kaže, „bespravno seku drvo koje kasnije prodaju“. U tom smislu, glavni problemi su po njemu – „nepostojanje inspekcije, loša regulativa i korupcija“.
„A svest naroda o štetnosti seče šuma je na jako niskom nivou. Generalno, ekološka svest u Srbiji je potpuno nerazvijena i na njenom razvoju se gotovo ne radi. Ekološka svest, pa i svest o štetnim aspektima seče šuma, su u senci bahatosti, kriminala i neimaštine koja trenutno u Srbiji vlada“, kaže Kasumović.
I zato govori da je promjena svijesti jako bitna, no ne misli da se u cijeloj priči „ne radi prvenstveno o neodgovornim građanima“. Sječa šuma je, ukazuje, „jako veliki biznis i to je razlog zbog koga se ne menja i ne uređuje regulativa i rad inspekcijskih službi“.
„Očigledno da ljudi koji to rade imaju uticaja na državni vrh, a mnogi od njih su verovatno i sami deo državnog vrha. Dakle, pre medija i edukativnog dela, treba stvar rešiti i urediti na mnogo višem nivou. Samo u sistemu u kome postoji svest o značaju očuvanja prirodnih resursa, može da se radi na očuvanju, a bojim se da to kod nas nije slučaj“, zaključuje Kasumović.
