„Želim biti dio Europske unije, a ne tamo emigrirati. Želim društvo koje živi i diše vrijednosti EU“. To su očekivanja Teodore Cvetkovska iz Sjeverne Makedonije od njemačkog predsjedanja EU. Makar bi mnogi građani tih šest država zapadnog Balkana vjerojatno to odmah potpisali, golemo je pitanje može li u šest mjeseci njemačkog predsjedanja Europska unija uopće pobrinuti za to mnoštvo problema na Balkanskom poluotoku. Kancelarka Angela Merkel jasno rekla koji su joj prioriteti u predsjedavanju: daleko na čelu je savladavanje krize izazvane pandemijom korone i obnova teško pogođenog gospodarstva Europe i Brexit.
Ipak, Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija imaju ogromna očekivanja od nove uloge Berlina koje on čak ni teoretski ne može ispuniti. Još najviše šansi za postići napredak prema EU imaju Albanija i Sjeverna Makedonija, imaju najbolje šanse da napreduju, jer Njemačka se već dugo za to zalaže, makar su prošlog listopada taj proces usporile Francuska, Nizozemska i Danska stavom kako neće biti proširenja bez korjenitih reformi kod kandidata, ali i kako Unija mora reformirati svoju strukturu. Na tipičan EU način su kriteriji za pristup malčice promijenjeni i u ožujku su Tirana i Skopje konačno dobile zeleno svjetlo.
Gospodarska pomoć
Mnoge od tih država računaju na EU i osobito na Njemačku kod novčane potpore važnih infrastrukturnih projekata: na primjer je tu željeznička pruga između Niša i Prištine, izgradnja autocesti u Bosni i Hercegovini po europskim tranzitnim koridorima i gradnja ili nadogradnja plinovoda i naftovoda kojem bi se konačno povezale zemlje jugoistoka Europe.
I desetljećima nakon sloma komunizma u toj regiji su te zemlje ostale siromašne. Mjesečne plaće su ponegdje jedva 500 eura, nezaposlenost je visoka, potrošačka sposobnost niska. Doznake rodbine koja je privremeno ili trajno odselila na Zapad su zato od životne važnosti. U prosjeku, te doznake čini 9% BDP-a tih zemalja. Ali hoće li ta rodbina zadržati svoja radna mjesta usprkos koroni? Hoće li imati novaca kako bi ih dalje slali u staru domovinu? I hoće li se Njemačka založiti da i osobe bez kvalifikacija privremeno odu u Uniju i tamo rade?
Mladi puni samopouzdanja
Zato su olakšice pri putovanju na vrhu popisa želja svih balkanskih zemalja. Osobito kod mladih: „Ja sam dio Europe, makar moja zemlja još nije dio EU“, samouvjereno kažu mladi, ne samo na Kosovu. Često dodaju: „Izgubili smo povjerenje u našu politiku i nadamo se Europskoj uniji." No i nevladine udruge sve češće kritiziraju Bruxelles kako se dosad jedva uspio suprotstaviti autoritativnim vladama. Sloboda medija i sloboda mišljenja su na prvom mjestu.
Problem europske politike prema Balkanu je uvijek bila rascjepkanost nadležnosti. Već odavno nije složno svih 27 zemalja. Osim toga se ponekad teško može razumjeti izbor kadrova u Bruxellesu. Tako je Španjolac Josep Borrell kao povjerenik za vanjske poslove EU nadležan i za Balkan. Njegov izaslanik za tu regiju je bivši slovački ministar vanjskih poslova Miroslav Lajčak. Ali i Španjolska i Slovačka iz svojih domaćih razloga ne žele priznati Kosovo i prilično su malene šanse da će naći neko pošteno rješenje u sporu između Srbije i Kosova.
U ovoj međunarodnoj zavrzlami je teško doći do velikog napretka kod velikih i otvorenih problema Balkana. Vladajući političari koji su na državnom vrhu često već desetljećima su već nebrojeno puta obećali reforme i modernizaciju i onda nisu održali obećanja. Tako se i EU i nakon njemačkog predsjedavanja mora poizdati na mlade tih šest država. Jer „ako to ne sredite, svi ćemo doći u Njemačku“, kaže jedna samouvjerena mlada žena iz Bosne i Hercegovine. I to nije rečeno samo u šali.
