Piše: Azra Kovačević
Kako je tako lako otići. Otići kao da nikad nisi bio tu. Još lakše je prećutati ostani.
Lako je okrenuti se, cipelama zgaziti nečije srce, pustiti nečije ruke. Lako je ljubiti kožu koja na poljubac puca. Mnogo je teško ljubiti da zaliječiš.
Lako je okrenuti novi list, leći u postelju nekog drugog čovjeka, dodati strast gdje nikad nije ni planula, slagati na vratu laž,dvije, tri..
Tako je lako dodati u piće kocke leda, ohladiti srce, progutati srce, zapaliti cigaretu ali je nikad ne ugasiti. Tako je lako baciti dane provedene skupa u blato.
Tako je lako otići od osobe. Kao da nikad nisi saznao koliko topline zrače njegove ruke. Kao da nikad nisi probao okus usana, zvuk smijeha. Kao da ne znaš kojom dubinom glasa izgovara dođi.
Znaš ti, znaš vrlo dobro. Sve je lako, sve. Pustiti je nečijim rukama manje vrijednim, prljavim, usnama hladnim, očima tamnim bez vida.
Lako je pustiti je. Ali nije lako oprostiti sebi, što joj koža puca od dodira njegovog. Što sva koljena krvava nosi, klečeći, moleći prolaznika za milost, malo ljubavi. Ali držeći ruke ispružene tebi, jer ona ne zna drugačije.
Jer samo dok trči od tebe, trči tebi, da joj ruke zgaziš tijelom, da osjeti koliko je lijepo, dok drugoj usnama sklapaš oči, a ona osjeća tvoj dah na koži.