Njezin brat Haris, Huseinov otac, napisao joj je dirljivu poruku nakon trijumfa u Kölnu. “Ti si bratov šampion od trenutka kad sam saznao da te imam kao sestru, ali evo dođe vrijeme da budeš bratov šampion. Šampionko moja, živote bratov, hvala ti na ovome. Pokušavam da pronađem riječ koja bi opisala moj osjećaj u trenutku saznanja da si postala evropski prvak. Ne, nema je, ne pronalazim tu riječ, ali pronalazim taj osjećaj koji je poznat samo nama dvoma kad smo ponosni jedno na drugo i kad smo sretni jedno zbog drugog.”
Na osnovu vrhunskih dosadašnjih rezultata, 25-godišnjakinja iz Bihaća zaslužila je i majstorsko zvanje u borilačkim vještinama, koje je potvrdila na ovogodišnjem Ljetnom kampu Judo saveza Federacije Bosne i Hercegovine.
Nakon turbulentnog 24-satnog puta natrag u domovinu, Azra je prvo trebala dobro da se odmori i naspava, a onda je iz rodnog Bihaća krenula ka Sarajevu kako bi medijima i predstavnicima vlasti, svima onima koji su izrazili želju da je ugoste, pokazala svoju zlatnu medalju. Ipak, prva adresa na koju je svratila po dolasku bila je – Gracija. “Azra ne zaboravlja one koji su mislili na nju i prije osvajanja zlata. A vi jeste, i pisali ste o njoj, pa je red da prvo vama dođemo”, kazala nam je Azrina mama Ramzija, prisjećajući se kako smo prije dvije godine, nakon što je Azra osvojila bronzu na Svjetskom prvenstvu, njenu kćer uvrstili u naše novogodišnje izdanje, u izbor ličnosti koje su, prema našem stavu, pokazali izvanredan uspjeh.
Azra je došla nasmijana. Iz Bihaća su ona, mama Ramzija i tata Husein krenuli u dva ujutro, da stignu u cik zore, jer je pred njima bio dan prepun obaveza. “Naspavala sam se i u autu, sad sam spremna za sve što me čeka. I da se slikam za Graciju!”, kazala je grleći nas bez sustezanja i sa čistom radošću. “Prvo da vam kažem da sam svog trenera preznojila šest puta! Dovela sam ga do smijeha, plača, radosti. Sretna sam, osvojila sam prvo mjesto. Bilo je malo teško, ali zadovoljna sam. Trener me je nasmijavao, da vidi imam li tremu, a ja je nisam imala”, ispričala nam je u dahu.
Jednako emotivno kao Azra i njeni roditelji, pobjedu je doživio i njezin trener Fikret Bečić, koji je na Facebooku postavio snimak dodjele medalja uz komentar “Ovako se bori za svoju domovinu”. Azra, iako umorna, isijava srećom. I potpuno je spremna da zahtijeva prepoznavanje svojih rezultata.
Dok se Azra sprema za odlazak na prvo TV gostovanje, razgovaramo s njenom majkom, koja nam priča kako se još u martu znalo za njen odlazak na Evropsko prvenstvo. Njen matični Judo klub “Una” je osigurao sredstva za Azrine i troškove njenog trenera Fikreta Bečića Fiću. “Mislim da je išlo preko Sportskog saveza grada Bihaća, nešto preko Saveza za sport i rekreaciju invalida USK, a ostatak je namirio klub”, govori Ramzija Dedić.Azrini roditelji nisu je htjeli ni mogli pustiti samu. Štedjeli su kako su znali i umjeli te su se i oni uputili ka Kölnu.
Četveročlana delegacija – Azra, roditelji i trener – iz Bihaća se uputila redovnom autobuskom linijom, ali su imali dva presjedanja, pa je put potrajao čitavih 24 sata! Za avion do Kölna nije bilo sredstava. “Došli smo ranije, takve su propozicije takmičenja, iako mi inače idemo na turnire samo na jedan dan, kad su borbe, da smanjimo troškove. Ovaj put smo morali ostati četiri dana – prvi dan je samo prijavljivanje, drugi dan je trening i određivanje kategorija po kilaži, treći dan je takmičenje koje se produžilo i na četvrti dan.”
Azra je bila jedina predstavnica BiH na ovom takmičenju, a da slast pobjede bude još veća, porazila je na putu do trona dvije Njemice, na njihovom terenu. “Ne mogu vam opisati taj osjećaj! Toliko sreće, suza i smijeha kad vidite svoje dijete na pobjedničkom tronu”, govori Azrina majka. “Zasvirala je himna BiH, a Azra je stavila ruku na srce. U tom trenutku joj daju lovorov vijenac, pa medalju, ali ona ne miče ruku sa srca. Što kaže njen trener – da su joj stavili kameni blok u jednu ruku, ona bi onu drugu držala na srcu. Njena sreća ne može se mjeriti ni sa čim što smo prošli.”
Zakon o sportu
Azra, koja džudo trenira 12 godina, osvojila je 2017. bronzu na Svjetskom prvenstvu, a njenu sobu krasi još mnogo medalja. Po povratku iz Kölna, naša šampionka je bila na prijemu kod gradonačelnika Bihaća, što je i željela, jer, kako njena mama Ramzija kaže, Azru Grad Bihać prati i podržava od samog početka. Ali Azra je, ipak, usamljena. Tako nam je i rekla dok smo se vozili prema Sivom domu gdje je trebala gostovati na TVSA. “Reći ću im, i ministru Osmanoviću (ministar civilnih poslova BiH, op. aut.) i premijeru Novaliću (federalni premijer, op. aut.), da sam usamljena, da moji roditelji ne treba da štede kako bi išli sa mnom na takmičenja i pitat ću ih šta još treba da uradim, koju medalju da donesem, pa da me primijete.”
A primjećivanje ove vrhunske sportistkinje se u ovom konkretnom slučaju, prije odlaska u Köln, svelo na 750 KM od Sportskog saveza Grada Bihaća i 500 KM od Saveza za sport i rekreaciju invalida, te ostatak od kluba u kojem Azra trenira. “A kad pitate zašto država ne pruža pomoć sportistima poput Azre, onda kažu da ta vrsta podrške nije zakonski regulisana, jer Zakon o sportu nije donesen kod nas. To je navodno, jer naš trener kaže kako je taj zakon donesen još 2009.”
U članu 6, Poglavlje Osnovni principi u sportu, stoji: “Ostvarivanje javnog interesa države u ovoj oblasti i obaveza državnih organa da zakonima i na drugi način, materijalnom podrškom i programima razvoja stvaraju opće i posebne uvjete za sportske aktivnosti, sportsko napredovanje i usavršavanje, materijalnu i društvenu stimulaciju za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata.”
Nažalost, Azra još nije osjetila benefite ovog zakona, ali nakon susreta sa predstavnicima vlasti u Sarajevu, dobila je obećanja o finansijskoj podršci. Ramzija nam priča i kako se radi o kategoriji “invalidnog sporta”, pa je time situacija još složenija. “Da je Azra u Njemačkoj, imala bi svoj stan, finansirali bi joj troškove putovanja na takmičenja, nebitno da li s njih donosi medalje ili ne. A mi smo, kao roditelji, još i platili karte da uđemo na takmičenje u Kölnu, 28 eura po osobi, takva su pravila i tu nema prigovora. To je 120 KM za nas dvoje i moram reći da je to puno za nas, uz sve ostalo. Samo želim da potcrtam kakvim sve troškovima smo izloženi”, govori Ramzija.
Zahvalnost cm-u
A Azra za sebe, osim prepoznavanja rezultata od strane države, želi još nešto, njoj prevažno. “Kad sam bila kod ministra kulture i sporta Mirvada Kurića, rekla sam mu da jako želim upoznati svoju omiljenu pjevačicu Mariju Šerifović, a on mi je obećao da će nešto uraditi čim Marija bude gostovala negdje blizu nas”, priča nam po povratku s gostovanja na televiziji. Naša redakcija joj je bila “baza“ u Sarajevu. Došlo je vrijeme za presvlačenje i spremanje za još jedno pojavljivanje u javnosti. Usput nam prepričava kako joj je bilo na raznim prijemima tog dana: “Natjerala sam ih da se zacrvene. I trebaju se crvenjeti. Premijer Novalić mi je pričao nešto o zakonima, a ja njega ne kontam. Ne znam što mi priča o tome?!”
Azrina majka dodaje da su nakon susreta s predstavnicima vlasti dobili obećanja za neka sredstva. “Konkretno ništa nismo dobili, ali nije ni važno. Ja bih voljela da to bude sistemski riješeno, jer jednokratna novčana pomoć nije rješenje. Zahvaljujem se svima koji su je pozvali i nadam se da će poslije ovoga imati više sluha.”
Evo, da dodamo na kraju, Azra je prva osoba s Downovim sindromom koja je u BiH dobila posao. Već treću godinu radi u kompaniji cm i sretna je. I ona i njeni roditelji su jako zahvalni rukovodstvu firme koja ima razumijevanja za Azrino odsustvo s posla, kad ide na takmičenja. “Ta firma je za Azru učinila više nego sve institucije zajedno. I jako sam zahvalna čelnom čovjeku cm-a Vlatku Kafadaru. Zaslužuje da ga se spomene. Azra se jako promijenila otkako je počela raditi, postala je samostalnija, brani sebe i svoje stavove, osjeća se korisnom i ravnopravnom sa ostalima”, govori Ramzija.
A Azra nas ponovo grli dok odlazi za Bihać. “Vrijeme je da se malo posvetim sebi. Odoh da se družim sa bebom Huseinom i da slušam Mariju Šerifović.”
Do novog takmičenja i novog trijumfa – sretno, Azra!
